24. rujna 2017. - 25. nedjelja kroz godinu
Spasenje prvima i posljednjima
(Iz 55, 6-9; Fuk 1,20c-24.27a; Mt 20,2-16a)
Samo Bog i čovjek mogu biti u istinskom i cjelovitom zajedništvu. U zajedništvu bez Boga pojedinci nužno postaju Bogotražitelji, jer shvaćaju da je izgradnja vlastite egzistencije i njihova svijeta bez Boga nemoguća. To je stoga što Bog ima plan i nacrt kako bi ljudski život i naš svijet trebali izgledati. Vjernik to zna i zato kreće u potragu za nacrtima, kao što se radnici drže arhitektovih nacrta i njima osmišljavaju svoj posao. U svakom će vremenu i u svim dijelovima svijeta postojati ljudi koji Boga uporno traže svjesni da je mir u njima i među njima moguć jedino kad su u zajedništvu s Bogom, kad svoj život i djelovanje osmišljavaju Božjim zapovijedima, kad vrše volju Božju. Postoji i druga strana traganja: Bog također traži ljude, graditelje nebeskog kraljevstva za koje on ima nacrte. Njegov ga Božanski nemir tjera da traži suradnike, partnere, graditelje. Isusova prispodoba u gospodaru vinograda prikazuje Boga zauzetog za suradnju i izgradnju novoga svijeta. Četiri puta dnevno izlazi na trg da unajmi radnike kojih uvijek ima i za sve nađe posla. Na kraju dana svima daje dogovorenu plaću. U prispodobi je problem nastao upravo kod isplate. Radnici ranih jutarnjih sati dobili su dogovorenu i zasluženu plaću, a vjerojatno bi otišli zadovoljni da nisu vidjeli kako je gospodar istu plaću dao i onima koji su radili samo jednu uru. Zahvatila ih je zavist, zatim nezadovoljstvo i na kraju ljutnja, jer su bili uvjereni da su zakinuti. Gospodar se branio uvjeravajući ih da su isplaćeni pravedno, da je poštivao dogovor, čak je nezadovoljnicima svratio pozornost na bolno mjesto odakle je i poteklo njihovo negodovanje, a to je „zlo oko" što znači zavist, koja ima korijene u čovjekovu srcu. Ona je nehotice izazvana gospodarovom dobrotom, ali nema opravdanja, jer slobodan čovjek sa svojim imanjem može raspolagati kako želi, može dakle činiti dobro, biti milostiv, darivati potrebite. Isus pričom poručuje farizejima da mu prestanu prigovarati što se druži s grešnicima, što čini dobro strancima, uslišava želje i onih koji ne pripadaju izabranom Božjem narodu. Traži od njih da se odreknu svoje stare i dotrajale slike o Bogu koji plaća samo zasluženo, a prihvate sliku Boga koji daruje s ljubavlju. Želi da shvate kako Jahve nije samo Bog Židova. Svi su ljudi njegova djeca, poslao je svoga Sina da spasi cijeli svijet. Židovi jesu radnici od ranog jutra, od početka objave, ali moraju shvatiti da iz Božje ljubavi nisu isključeni ni oni koji su kasnije povjerovali, koji još trebaju povjerovati tijekom duge povijesti čovječanstva. Bog sve njih treba, zove ih na suradnju i svima se kani smilovati. To se uskogrudnoj farizejskoj logici može činiti nepravedno, ali Bog djeluje iznad svih ljudskih računica i mjerila. Tu istinu je Isus izrekao mnoštvom drugih slika: Pastir ostavlja devedeset i devet ovaca i traži izgubljenu; otac sina odmetnika dočekuje svečanom gozbom; Bog silne baca s prijestolja, a uzvisuje neznatne, gladne puni dobrima bogate otpušta prazne; izabire slabe da postidi jake; ono što je ljudima dobitak za Boga je gubitak; onima koji čuvaju život kaže da će ga izgubiti, a onima koji ga utroše u izgradnju njegova kraljevstva jamči vječni život; tvrdi da će prvi biti posljednji, a posljednji prvi; Bog daje da sunce sja pravednima i nepravednima, da kiša pada i dobrima i grešnicima. U kraljevstvu Božjem vladaju zakoni, ne samo drukčiji od naših, nego i paradoksalni, neočekivano suprotni našim očekivanjima i uspostavljaju novu ljestvicu vrednota. Isusov Bog je nepredvidiv i tako drugačiji da postaje neshvatljiv. Čovjek bi trebao sve to prihvatiti, trebao bi se tomu radovati, a ne protestirati. Farizeji će za svoje zasluge dobiti plaću i morali bi se radovati što Bog istom plaćom nagrađuje i pogane. Bog ne pita tko je više, a tko manje radio, nego tko je bolji čovjek, tko se doista obratio, tko istinski vjeruje, povjerovao on na početku, u sredini ili na kraju svoga života. Božje spasenje ionako ne možemo zaslužiti svojim djelima, ono je Božji dar. Bog ne umije računati, zbrajati i isplaćivati, Bog voli, pomaže, daruje. On je Otac, a ne poslodavac. Bog ne ljubi ljude zato što su dobri i što zaslužuju, baš obratno: ljudi postaju dobri zato što su iskusili da ih Bog ljubi. Raduju se što su pozvani graditi Kraljevstvo Božje, ali zato što dolaze novi graditelji.