28. srpnja 2019. - 17. nedjelja kroz godinu
Gospodine, nauči nas moliti!
(Post 18, 20-32; Kol 2,12-14; Lk 11, 1-13)
Molitva je iskreni, ljudski, verbalan i životan odnos s Bogom. U molitvi čovjek stane pred Boga cijelom svojom osobnošću odgovaran, ozbiljan, u stavu povjerenja, a to znači da u molitvu nije pobjegao iz životnih problema i poteškoća, ne prenemaže se i molitva ga ne otuđuje. Ponizan je, jer je to istina o njemu, povjerava vlastitu intimu Bogu, izražava svoje potrebe, zauzima se za potrebe drugih, svjestan činjenice da u tom dijalogu Bog treba biti Bog čiju volju je spreman vršiti bez obzir na vlastita očekivanja. Njegova molitva nije formalna, uporno ponavljanje pobožnih formula, nego zazivanje Božje pozornosti i zaštite na povijest i događaje kako bi se prosvijetlili i zaštitili. Abraham se tako zauzimao za grešne stanovnike Sodome i Gomore i u Božjem milosrđu tražio mogućnost njihova izbavljenja. Mojsije će u svojoj molitvi tražiti pomoć da se dobije bitka protiv neprijatelja. Isus će u Getsemaniju tražiti mogućnost da ga mimoiđe trpljenje. Njegova je molitva dosegnula vrhunac života i pobožnosti; u njoj je sudjelovala povijest kao profani događaj: rimske vlasti su jednog političkog prijestupnika osudile na smrt razapinjanjem, a u isto je vrijeme bila uzvišeni liturgijski čin: proslava Božje ljubavi koja po žrtvi Sina Božjega spašava svijet. Bila je to vrhunska molitva na mjestu na kojem bi se najmanje očekivala: usred trpljenja i umiranja.
Kršćaninova molitva je kristovska kad objedinjuje Božju volju i životna događanja. U njoj se kult i svakodnevica međusobno tijesno prožimaju postajući liturgijom života. Ona ponajprije zahvaljuje Bogu, zatim izgrađuje molitelja, produhovljuje ga, osposobljuje da pred Ocem može doživjeti bogatstvo i dubinu vlastitog sinovstva i da bude spremniji na suradnju s Bogom u ostvarivanju njegova kraljevstva. U takvoj molitvi čovjek upoznaje volju Božju i svoje životno poslanje - kao Isus. Između molitelja i Boga stvara se dragocjeno iskustvo sinovstva, u njemu naime raste uvjerenje da se moli Ocu, čime njegova familijarna molitva dobiva na kvaliteti. On Boga zove ocem i to u njemu budi osjećaje povjerenja i predanja kakve poznaju djeca kad dolaze pred svoje očeve. To predanje neće tražiti od Oca da ga oslobodi svijeta i hoda suznom dolinom mučnih događaja, već da se u tom i takvom svijetu borbe rasta i dozrijevanja sveti Očevo ime, da bude njegova volja i da se ostvaruje njegovo kraljevstvo. Upravo to će biti promocija našega slabostima ispunjena svijeta; on će postati sve sličniji nacrtu kojim ga je Bog projektirao kao i njegovim obećanjima od kojih smo ponekad jako daleko. Dimenzija dijaloga u takvoj je molitvi neizostavna. To pak podrazumijeva da molitelj može u molitvu donijeti sve vrste svojih potreba i želja, ali isto tako biti spreman slušati i, što je još važnije, širiti vlastite horizonte. Dometi naših molitava mogu biti zatvoreni u povijesna zbivanja, skučeni u granice dominantne kulture, ali moramo imati na umu da u čovjeku postoji potreba da nadilazi sve te granice i da širi horizonte povijesnih iskustava te da se uputi prema Apsolutu od kojega dolazi pravo značenje i uzvišeniji smisao njegovoj životnoj egzistenciji. Molitva je kao stvorena da uspostavi ravnotežu između ljudske svojski prihvaćene borbe za bolji svijet i ove nade koja dolazi od vjere da taj bolji svijet postoji, da ga Bog poznaje, čovjeku obećava, a molitva mu je pristupnica. Isus sam je imao iskustvo molitve koja naoko nije bila uslišana, jer kalež nije bio uklonjen, ali je bila i više nego uslišana, jer je Otac uzeo Sina za ruku i proveo ga kroz gustu tamu trpljenja, čuvao ga tako da mu ni smrt nije naudila, a onda je uskrsnućem njegovo ime uzvisio u ime nad svakim imenom, te se i danas na ime Isusovo prigiba svako koljeno onih koji žive na zemlji. Ono što ja molim nije uvijek moje najbolje dobro, zato je važno moliti: „Budi volja tvoja! Ja ne želim uvijek ono što mi Bog hoće dati, želim nešto površno, sporedno i prolazno. Kava blagodat je moći moliti da bude volja Božja i da se tako ostvari moje najveće dobro! Za to treba vremena, treba dugo i uporno moliti i u molitvi sazrijevati, jer čovjekovoj zrelosti ništa ne pogoduje tako dobro kao molitva. Što više trebalo bi moliti Duha Svetoga da nas pouči kako ćemo se moliti. Duh najbolje zna što Bog želi od mene, što je za mene najbolje i kako to postići.
