Svetkovina Krista, Kralja svega stvorenja

(2 Sam 5, 1-3; Kol 1, 12-20; Lk 23, 35-43)

Kakvog smisla ima slaviti svetkovinu Krista Kralja u svijetu koji sa svih strana okužuju demokracije, čije se države proglašavaju republikama. Nije li to anakronizam i slavlje kojemu je teško opravdati značenje? Odgovor na ta pitanja dao je sam Isus u Pilatovoj sudnici kad je ustvrdio da jest kralj i pojasnio da njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta. Sv. Pavao svjedoči u prilog Kristove kraljevske veličine kad tvrdi da je Isus „slika Boga nevidljivoga, Prvorođenac svakog stvorenja. U njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo Prijestolja, bilo Gospodstva, bilo Vrhovništava, bilo Vlasti – sve je po njemu i za njega stvoreno: on je prije svega i sve stoji u njemu." Isus je kralj Božjega gospodstva koje je poniklo u našem svijetu i raste, ali cvjeta i plodove donosi u vječnome životu. Riječ je o kraljevstvu koje već jest, ali u nastajanju, dok puninu doseže u Božjem svijetu, pa se zato i zove Božje kraljevstvo. Stoga je opasno uspoređivati ga s kraljevstvima ovoga svijeta, a oni koji to čine moraju ukazivati na razlike i neprestano ukazivati kako to kraljevstvo nije vladavina nad ljudima, nego služenje i promaknuće životne kvalitete, kako Krist kralj nema vojsku i podanike, on je kralj-pastir koji živi za stado, traži izgubljene, daje život, spašava i raduje se sa spašenima. Kraljevstvo mu nije ograničeno prostorom i vremenom već je posvudašnje, granice su u dušama, pa njegovu kraljevstvu zapravo nema kraja. Nije utemeljeno na političkoj, vojnoj moći i ne širi se porobljavanjem, nego je kraljevstvo istine, pravde i mira, a širi se ljubavlju u ponudi i prihvaćanjem u slobodi. Krist kralj ne vlada silom kao kraljevi ovoga svijeta, nema sluge i ne sudi, on služi drugima, podiže i spašava; nema podanike, nego prijatelje, ne šalje u smrt nego sam umire da bi drugi živjeli. Na izvan je nemoćan, okrunjen trnovom krunom, razapet među razbojnike ismijan, izrugan, te ni uz najbolju volju, na njemu ne možeš naći ništa kraljevsko. No baš takav osvajao je svijet uspješnije od kraljeva koji su vojevali ognjem i mačem, što više, svojim križem je uspostavio novi poredak opremljen mirom na nebu i na zemlji, među ljudima, stvorenjima i stvarima otvarajući nezamislive vidike budućnosti koja neprestano traje. Izgleda paradoksalno da bi raspeti mogao biti kralj svega stvorenoga, ali u Isusovu slučaju je to toliko stvarno da ne može biti pravednije i čovječnije? Isus je kralj na izvan nemoćan, trnjem okrunjen, prikovan na križ, izvrgnut provokacijama: „Druge je spasio, neka spasi sam sebe ako je on Krist Božji, Izabranik!"…"Nisi li ti Krist? Spasi sebe i nas!" Pa ipak unutarnja snaga njegova kraljevstva čudesno djeluje iz te nemoći. Isus često iznenađuje svojim paradoksalnim i logici svijeta protivnim načelima kad ukazuje da je bogatstvo u skromnosti, veličina u malenosti, snaga u krhkosti, uzvišenost u poniznosti, gospodarenje u služenju, život u smrti. On se zakraljio na križu, ustoličio u poniženju. Na križu, u kojem je svijet vidio sramotu, očitovao je čudesnu silu ljubavi koja zemaljske vrednote okreće naglavačke. Iskusio je to jedan od razbojnika kad mu se raskajan s povjerenjem obratio i zamolio da ga se sjeti kad dođe u svoje kraljevstvo. Rimski satnik, premda poganin, također je naslutio tajanstvenu moć u raspetome kralju i povjerovao: „Ovaj uistinu bijaše Sin Božji!" Otkupiteljska moć ljubavi pokazala se, dakle, djelotvornom već na Golgoti. Krist vlada služenjem i služenje mu je kraljevsko: uzdignut, sve k sebi privlači. Krist kralj, Sluga Jahvin, postat će jednako djelotvoran u svojim učenicima, apostolima i kršćanima kroz povijest. Kad god u njima želja da služe bude jača od napasti da vladaju, i oni će pred svijetom biti vjerodostojni, a njihove zajednice brojne. Jednako je i danas s crkvenim dostojanstvenicima od pape i biskupa do svećenika i đakona, pa i drugih koji su na čelu zajednica: roditelji u obitelji, odgojitelji u školama, poglavari u redovničkim zajednicama. Supružnici su često u napasti da se nametnu drugome, da drugoga pokore svojoj vlasti, što razara brakove i obitelji. Politika i vlast su danas na najvećoj kušnji. Moćnici ovoga svijeta tlače druge, koriste položaj za osobne probitke i bogaćenje, a sve to je daleko od Kristova kraljevskog ideala da „kraljuju" ali tako što služe i zbrinjavaju, podižu i spašavaju.