Nalazite se u >
Liturgija dana
24. svibnja 2020. - 7. vazmena nedjelja
Slava Božja - život vječni
( Dj 1,12-14; 1Pt 4,13-16; Iv 17,1-12a)
U Isusovu oproštajnom govoru, neposredno prije odlaska s ovoga svijeta, Slava Božja zauzima važno mjesto. Slava Božja je izvor snage, onima koji putuju i obasjani cilj. Isusova molitva hrabri učenike koji su još na putu. „Oče, došao je čas: proslavi Sina svoga da Sin proslavi tebe i dade život vječni svima koje si mu dao. A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista. Slava Božja nije isto što i slava ljudska. Ljudska je slava povezana s pobjedom nad drugim, slavljem, trijumfom i izvanjskim umjetnim veličanjem uspjeha. Slava Božja, međutim, ima težinu osobnog životnog stava, ona je veličina čovjekova života ispunjena smislom i srećom. Slava Božja je i najveće dobro ljudi – vječni život kojim Bog nagrađuje sve koje ljubi i koji njega ljube. U cijelosti uspjeli primjer slave Božje u zemaljskom životu je sam Isus. Njegov je život vrijedan zato što je proživljen kao vršenje Božje volje, očitovanje Očeve moći u svemu što je govorio i činio. Uvijek je tražio i manifestirao božansku ljubav svoga nebeskog Oca. Sve što postoji očituje Božju slavu, jedino čovjek može smisao svoga postojanja usmjeriti i drugamo, može tražiti svoju slavu kako su to činili graditelji Kule babilonske uvjereni da im slava Božja nije potrebna i da vlastitim silama mogu osvojiti nebo. To se pokazalo ispraznim promašajem. Isusova molitva, međutim, pokazuje da je njegov život, poslušnosti Ocu do smrti na križu, bio slavljenje Boga, a to je u isto vrijeme i njegova proslava: „Ja tebe proslavih, a sada, Oče, ti proslavi mene kod sebe." Bog ga je doista proslavio uskrisivši ga od mrtvih i podarivši mu Ime nad svakim imenom. Ljudima je teško vjerovati da sramotna smrt na križu, može biti povlašteno mjesto proslave. Pa ipak Isus je po kalvarijskoj žrtvi ušao u Očevu slavu, u vječni život. Slava Božja je nagrada za vjerno obavljeno poslanje. Bila je to za Isusa, a isto tako će biti za Crkvu koju su proslavljali mučenici i sami proslavljeni za hrabro svjedočenje: združeni s Kristom širili su Božju ljubav usred ljudske mržnje, praštanje usred nasilja. Svjedočili su Boga žrtvujući vremeniti život, a upravo to ih je dovelo u Božju slavu gdje su za tjelesni i vremeniti život primili božanski i vječni život. Iz svega je očito da davati Bogu slavu ne znači umanjivati čovjeka i njegov život, nego ga promicati u njegovu puninu. Slava Božja je živi čovjek, baštinik vječnoga života. Slava Božja dolazi ljudima da ih povede u svoju slavu. Put kojim ih vodi označen je molitvom, obraćenjem, sakramentima i drugim časnim znakovima koji djelić Božje slave ostvaruju već na zemlji. Kad se zajednica vjernika na svom hodočasničkom putu u vječni život zaustavi da slavi euharistiju, ona liturgijski svečanim oblicima pjeva slavu Bogu na visini, svet ili Tebe Boga hvalimo, čime stvara mističnu oazu usred pustinje. Tada se dio Božjega vječnoga života nastani u našoj prolaznosti. Božja slava dolazi u pohode ljudima koje će se jednom zauvijek nastaniti u njezinoj vječnosti. Sadržaj i smisao tih liturgijskih oaza je sve bolje upoznavanje Krista, prijateljevanje s njime, produbljivanje intimnih odnosa s Bogom po Isusu-riječi, Isusu-kruhu, Isusu-zajednici (gdje su dvojica ili trojica…), jer se tako dublje utiskuju tragovi života vječnoga i Božji u naše živote. Isus tvrdi: „A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista." Poznavanje nije toliko intelektualno shvaćanje Isusova Bogočovještva, njegove povezanosti s Ocem i njihova božanskog jedinstva u Duhu Svetom, koliko je sve to moguće u praktičnom životu vjernika koji su zahvaćeni Božanstvom Oca, Božanstvom njegova Sina Isusa i Božanstvom Duha Svetoga, dok ih uvodi u sveukupnu istinu koju vjeruju, ispovijedaju i po kojoj ulaze u zajedništvo Oca, Sina i Duha Svetoga. Sluteći to zajedništvo, Isus u svojoj svećeničkoj molitvi progovara: „Ja za njih molim, za one koje si mi dao jer su tvoji. I sve moje tvoje je, i tvoje moje." Za vjernike je važno biti jedno s Kristom i međusobno. Jedinstvo vjere omogućuje postići cilj – vječno spasenje. To jedinstvo ne mogu ljudi izgraditi sami, Krist ga daruje da ojača njihovu vjeru: što jača vjera, to tješnje sjedinjeni s Bogom do konačnog jedinstva u vječnosti.
