24. veljače 2019. - 7. nedjelja kroz godinu
(1 Sam 26,2.7-9.12-13.22-23; 1 Kor 15,45-49; Lk 6, 27-38)
Kršćanstvo naučava da su se u ovom svijetu pojavila dva Adama: stari i novi. Starog Adama nosimo svi, on je ovozemaljski čovjek, vremenit, prolazan, grešan i smrtan. U Isusu iz Nazareta pojavio se je i novi Adam; on je nebeski, božanski, besmrtan. On je u mnoštvu novih Adama kao kvasac u tijestu. Jedan je, ali ima moć prožeti cijeli svijet nečim čudesno novim, nečim što svijet oživljava, podiže i preobražava. Smrtnoj staroadamovskoj generaciji donio je novost vječnoga života. Svi koji u njega vjeruju, koji dopuste da ih njegova ljubav prožme, ukvasa, dobiju moć da nadiđu zemaljsko, prolazno i vremenito, da se pretvore u novu kvalitetu, da postanu ljudi s okusom Božanske vječnosti. Kad se novi Adam nastani u starom Adamu, onaj stari se postupno počne preobražavati sve do potpunog prijelaza u otajstvo vazmenog slavlja. Cijelim putem suobličavanja, događa se rast u ljubavi što starom čovjeku omogućuje da misli novije i živi stvarnosti koje su mu se prije činile besmislene i nemoguće. To ide tako daleko da novi čovjek počne ljubiti svoje najveće neprijatelje. Ovu istinu ilustriraju današnja čitanja na razne načine.
U Knjizi o Samuelu nalazimo starog čovjeka u kralju Šaulu koji je, pun zavisti i zlobe, podigao vojsku od 3000 vojnika s namjerom da ubije Davida koji se pokušao spasiti bijegom. Narav starog čovjeka vidi u bližnjemu životnog konkurenta i reagira instinktivno: neprijatelja treba ukloniti. Stjecajem okolnosti, David se našao u situaciji da ubije kralja Šaula, jer ga je zatekao na spavanju, ali on to nije htio iz temeljnog razloga: Šaul je Božji pomazanik, a David Bogobojazan čovjek. On se izdigao, iznad naravi starog čovjeka, očima vjere i nadnaravnim motrenjem vidio kralja onakvim kakav je bio u Božjim očima i zato mu je poštedio život. David predstavlja novog čovjeka, uvijek na strani dobra, ljubavi i života. David je dobar čovjek, vjernik, osjeća Božju blizinu, uživa njegovu zaštitu zato ne može činiti zlo.
Isus iz današnjega evanđelja ušao je u svijet starog čovjeka, svijet zlobe i nasilja. Možda je naslutio mnoštvo svojih protivnika koji će jednoga dana vikati „Raspni! Ukloni!". No on je u taj svijet unio nešto novo, unio je milosrđe svoga nebeskog Oca i ljubav koju će sam posvjedočiti praštanjem onima koji ga budu pribijali na križ. U njemu je riječ o neviđenoj, više jedinstvenoj nego rijetkoj dobroti. Kad mu je došla raskajana grešnica i suzama prala noge, on joj je oprostio i to obrazložio riječima: „Praštaju joj se grijesi mnogi jer je mnogo ljubila!". Nama je poručio da ćemo, budemo li praštali, biti ništa više ni manje nego djeca nebeskoga Oca, djeca Božja, slično kao što je on Božji sin. Možda baš zato u ušima staroga Adama čudno zvuče njegove riječi „Ljubite svoje neprijatelje, dobro činite svojim mrziteljima, blagoslivljajte one koji vas proklinju, molite za one koji vas zlostavljaju. Onomu tko te udari po jednom obrazu pruži i drugi, i onomu tko ti otima gornju haljinu ne krati ni donje… Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan." To je uzvišena mjera spasenja, pa Isus s pravom tvrdi: „Mjerom kojom mjerite, vama će se za uzvrat mjeriti".
U našem svijetu nije veliki broj ljudi koji bi dosegnuli ovu mjeru, ali kad ih susretnemo, ostanemo zapanjeni njihovom ljubavlju, dobrotom i izuzetnom sposobnošću praštanja.
Kažu da u Bolonji postoji Ulica milosrđa, nazvali su je tako po događaju koji se u njoj zbio. Naime, u toj je ulici živjela udovica sa sinom jedincem. Jednoga dana njezina sina napao je mladić i zadao mu ranu od koje je umro. Bježeći pred policijom mladić se sklonio baš toj udovici moleći je da ga sakrije. Policiji koja je slijedila ubojicu dala je ključeve i rekla: „Tražite ga, ako mislite da je tu!" Nisu ga pronašli, a jedan od policajaca je rekao kolegi: „Kad bi žena znala da joj je ubio sina, sigurno bi ga pokazala." Majka je to čula i pala u nesvijest. Ta ista žena je kasnije oprostila nesretnom ubojici čak ga je uzela kao svoga sina. Kad se Bog nastani u čovjeku onda i nemoguće postane mogućim. U ženi udovici nastanila se Božja ljubav, osposobila je za praštanje i proizvela čudesne promjene kakve čini sam Bog. Ono što našoj ljubavi nije moguće, kadra je učiniti Božja ljubav kad se nastani u nama.
