Ne bojte se!

(Jr 20, 10-13; Rim 5,12-15; Mt 10,26-33)

Kad su Isusovi učenici od svoga Učitelja primili poslanje,  postali su svjesni opasnosti kojima će biti izloženi, tim više što im on sam rekao da ih šalje kao janjce među vukove. Pa koga to ne bi uplašilo? No, ima tu još jedna istina uzvišenije od ove. Bog bdije nad onima koji vrše njegovu volju, branit će ih nevidljivom, ali jako moćnom zaštitom. Čitanja se redaju u liturgiji kao da se natječu koje od njih će nas bolje uvjeriti u praktičnu stranu potonje tvrdnje.

Jeremija Božji čovjek, prorok (6. st. Pr. Kr.) naviještao je neugodne događaje narodu tako da je izazvao bijes i neprijateljstvo velikaša svoga vremena. Prijetili su mu, zlostavljali ga na razne načine čak namjeravali ubiti. On sam svjedoči riječima „užas odasvud" i „prijavite!". Prijetnje i zastrašivanja trebali su ga ušutkati ili će mu žestoko osvetiti. Jeremija se u početku plašio, ali je s vremenom stekao iskustvo Božje blizine koja ga je branila što je izrazio riječima: „Sa mnom je bio Gospodin kao snažan junak". Biblijski je pravednik bio teško iskušavan, ali je u strahopoštovanju shvatio da se, uz Božju pomoć, nema čega plašiti. U njegovoj je duši gorio oganj Jahvine ljubavi i tjerao svaku studen i buru.

Sv. Pavao kao da nastavlja tamo gdje je prestalo prvo čitanje, pa uvjerava prve kršćane da se ne boje progona. Oni su doduše na izvan neugodni, ali Bog sve one koji svjedoče hrabri iznutra čudesnom snagom koja ima moć osloboditi ih svakog straha činjenicom da je njegov Sin, Isus, pobijedio zlo i grijeh, da je u slavi te da iz slave, snagom svoga vazmenog otajstva, podržava učenike. Isusova muka, smrt i uskrsnuće jamče kršćanima postojanost u nevoljama i oslobađaju ih od strahova, pa i od same smrti. Neki su u tu smrt odlazili smireni, puni nade, pa čak i s pjesmom, zato što se u njihova srca izlila milost Božja darovana im po Isusu Kristu.

Isus svoje učenike uvjerava da se Bog za njih brine, da trebaju imati pouzdanja u njegovu očinsku dobrotu i da im se zapravo ništa lošega ne može dogoditi. Potiče ih da se priznaju njegovim učenicima i da svoj posao obavljaju bez straha. Oni trebaju biti spremni i život založiti, bude li trebalo, jer će tako zadobiti život vječni. Uostalom, nije li se to isto dogodilo njemu, njihovu Učitelju i nisu li upravo oni toga svjedoci? Isus sve nas potiče na ustrajnost u svjedočenju i vjernost u izvršavanju svoje životne zadaće. Ne bojte se, učite se od mene kako se odvažno naviješta Božja riječ bez skrivanja i strahova. Ne bojte se jer ste vi u službi Istine koja je u Bogu; ja sam je naviještao i vas sam poslao da je naviještate. Imajte uvijek na umu: ljudima poslužujete Božju poruku, a ona se tiče njihova vječnog spasenja, spasenja ljudskih duša koje vam mora biti iznad svega, pa i iznad prijetnji vašem tjelesnom životu, Na bojte se, napokon ni zato što se sam Otac brine za vašu sigurnost. U njegovu se ljubav doista možete pouzdati, jer ona prati let i sudbinu vrabaca koje možete kupiti za sitniš. Za svoje poslanike i navjestitelje Bog ima neizmjereno veću brigu. Strah od ljudi može se nadvladati tako da čovjek u sebi probudi strah Božji, strah da se ne zamjerim Bogu, da njega ne uvrijedim, da se njemu ne iznevjerim. To je jedan od Božjih darova (strah Božji je početak mudrosti!) i kad mu se prepustim onda prijetnje koje dolaze od ljudi, ma kako opasne bile, nemaju svoj zastrašujući učinak. Bogobojazne ljudi štiti vjera. Oni se i usred opasnosti mogu osjećati sigurno kao što se sigurnim osjeća dijete u naručju majke dok ga nosi iz porušene kuće.