Odgojen u duhu Benediktova pravila, sveti Beda je cijeli života kao benediktinac koristio svoj anglosaksonski genij za molitvu, razmiš­ljanje i intelektualni rad. Tumačenjem Svetog pisma i pisanjem brojnih povijesnih djela širio je kraljevstvo Božje. Svojim svetačkim životom pjevao je Bogu hvalu i slavio ga u trima osobama: Ocu i Sinu i Duhu Svetomu.

Rođen je 672. (ili 673.) godine u sjevernoj Engleskoj, na posjedu samostana Wearmouth. On za sebe kaže: „Rodio sam se na poljskom posjedu toga samostana (Wearmout). I kad sam bio u dobi od sedam godina, moja me obitelj povjerila na odgoj i izgradnju najprije časnome opatu Benediktu, a kasnije opatu Ceolfrithu. Sve preostalo vrijeme svoga života proveo sam u tome samostanu i potpuno se posvetio prouča­vanju Svetog pisma. I dok sam živio u stezi i dan za danom u koru s ostalima pjevao časoslov, moja je velika radost uvijek bila studirati, proučavati i pisati." U 19. godini Beda je primio red đakonata, a u 30. svećenstva. Taj duhovni čovjek o sebi piše: „Od vremena kad sam postao svećenik pa sve do svoje 59. godine bavio sam se proučavanjem Svetog pisma, iz svoje potrebe tako i iz potrebe svojih." Kao u drugim benediktinskim samostanima diljem Europe, tako i u Yarrow-u benediktinci su držali školu, za svoj podmladak i za ostale mladiće koji su htjeli kod njih učiti „septem artes liberales". Na toj školi, koja je već bila poznata po učenom Alkuinu, i Beda je bio učitelj Svetog pisma.

Zbog svojih egzegetskih djela, koja se dijele na Komentare i Homi­lije, u srednjem vijeku uživao je glas „theologus celeberrimus" (najslavniji teologa), a zbog svoje „Historia Ecclesiastica Gentis Anglorum" (Crkvena povijest engleskoga naroda), u pet knjiga, dobio je naslov „Otac povijesti Engleske". - Umro je u Yarrow-u 25. svibnja 735. godine. Koliko je Crkva cijenila ovoga sveca, najbolje svjedoči sinoda u Akvisgranu (Aachenu) 836. godine kad ga je nazvala: „Venerabilis et modernis temporibus doctor admirabilis" (Časni i u novije vrijeme divni učitelj). Papa Leon XIII. proglasio ga je naučiteljem Crkve.

Beda Časni ubraja se među ljude srednjega vijeka koji su dostojni divljenja. Može će reći kako je on svojom mudrošću, koja se oči­tovala u njegovu životu i njegovim znanstvenim djelima, u ono tamno doba europske povijesti prosvijetlio Zapad jer je s njim započelo pro­ljeće zapadne kulture.

Sveti Grgur VII., papa

Hildebrand iz Saone u Italiji rođen je 1028. godine a odgojen je u Rimu i tu ušao u benediktinski red. Živio je u Cluny-u (Francuska), bio opat opatije svetog Pavla izvan zidina Rima, zatim papin poslanik u Francuskoj i Njemačkoj. Još za pogrebnih svečanosti pape Aleksandra II. (1973.) u lateranskoj bazilici narod Hildebranda proglasi papom. To su kasnije potvrdili kardinali i gradski kler, a on je uzeo ime, Grgur VII.

Njegovim dolaskom na kormilo Crkve obnoviteljski pokret dobiva oduševljenog borca i snažnog vođu. Odmah je uključio redovnike, udarnu snagu Crkve. Pozvao ih je nek se založe za obnovu. U tome im je i sam prednjačio, posebno u apostolskom i pastoralnom radu.

Držao se Augustinove teorije u Božjem i đavolskom kraljevstvu (sjetimo se „De civitate Dei"). Božja djeca moraju se u potpunosti založiti za pobjedu pravde i mira. To vrijedi za svu Božju djecu, poglavito za redovnike i svećenike. A kako bi mogli tome odgovoriti, treba odbaciti nesloge prošlosti: simoniju i postavljanje bis­kupa od civilne vlasti, i ostvariti obvezatni celibat za svećenike, kako bi se mogli potpuno predati službi Riječi. Grgur je smatrao kako kao namjesnik Isusa Krista ima pravo na to i to mora provesti. Stoga je bio uporan i nepopustljiv.

Ljudima je lakše i komotnije tapkati u baruštini nego se boriti s rijekom brzom, ali bistrom. Stoga je Grgur nailazio na otpor, a naj­teži je bio njemački kralja Henrika IV. Grgur se prihvati dotada neču­venog sredstva: lišio je podanike zakletve vjernosti kralju i čak ga izopćio! Kako bi se problem riješio, Grgur se zaputi na sabor u Augsburg. Henrik se ipak odlučio pokoriti, i došlo je do glasovitoga susreta u Canossi. Kralj je dobio sve što je prije izgubio, a Grgur je pokazao cijeloj Europi snagu svoje vlasti. I opet će se ona dva sukobiti. Grgur će morati bježati iz Rima i umrijet će 25. svibnja 1085. u Salernu s riječima na usnama: „Ljubio sam pravdu i mrzio nepravdu. Zato i umirem u progonstvu!"

Za Hrvate posebno je značajan papa Grgur. Nakon Petra Krešimira IV. u Hrvatskoj vlada Dmitar Zvonimir. Ali, Venecija drži dalmatinske gradove. Zvonimir je uspio sklopiti ugovor s tim gradovima i odmah za­tražio podršku Grgurovu. Na Saobru u Solinu 8. listopada 1075. godine Grgurov poslanik Gebizon kruni Zvonimira za kralja Hrvatske i Dalmacije (tj. dalmatinskih gradova). Time je stvorena jedinstvena država od kopnene Hrvatske i gradova (romansko-bizantskih), koji joj geografski i po prirodi pripadaju, a kulturno, privredno i politički mogu joj samo pomoći. Pa­pino priznanje takve države i vlasti bio je u to doba najveći uspjeh Zvonimirove politike. Zvonimir se oslonio na najjači međunarodni auto­ritet i time učvrstio Kraljevinu Hrvatsku na međunarodnom planu. To je „jedan od najznačajnijih političkih poteza Trpimirovića" i jedina dokumentirana krunidba hrvatskog kralja iz domaće dinastije. Grgur je u utarnjem životu Crkve velik obnovitelj, na međunarod­nom političkom polju najznačajniji činbenik svoga vremena, a za kralja Zvo­nimira i Hrvatsku posebni potporanj u sjedinjenju hrvatskih teritorija u jednu državu. On je sve to uspio biti, jer se kao monah izgradio uz kršćanina, redovnika, svećenika, papu i sveca.

Sveta marija Magdalena de Pazzi, djevica

Rođena je u Firenci 2. travnja 1566. od plemićkih roditelja Kamila de Pazzi i Magdalene rođene Buondelmonti. Krštena je slijedećeg dana 3. travnja i dobila je ime Katarina. Prvu Svetu Pričest primila je 25. ožujka 1576. godine, a 19. travnja iste godine zavjetovala je doživotnu čistoću. U red ''karmelićanki stupila je 1. prosinca 1582. u rodnom gradu Firenci u samostan Gospe od Anđela i uzela ime Marija Magdalena. U samostanu je uglavnom vršila dužnost odgojiteljice poučavajući i vodeći mlade sestre u duhovnom životu. Ono što ih je učila, i sama je svojim primjerom potvrđivala i tako je postala duhovnom obnoviteljicom samostana. Živjela je skroviti život molitve i odricanja. Njezino je životno načelo bilo: „Trpjeti, ne umrijeti!" Bila je obdarena izvanrednim mističnim da­rovima. Žarko je ljubila svetu Crkvu i u ona teška vremena za nju se neprestano molila i žrtvovala s nakanom „kako bi ''kristi'' (svećenici) ponovno postali svjetlo svijeta; kako Isusove ''djevice'' (redovnice) ne bi bile u broju ''ludih''; kako nevjernici i krivovjerci uđu ili se vrate u ovčinjak Božji; kako bi se sve duše spasilo". Za tu svrhu ona je svakog trenutka bila spremna podnijeti mučeništvo. - Umrla je u Firenci 25. svibnja 1607. Ostavila je pet knjiga spisa, što je tiskano ubrzo poslije njezine smrti. Papa Urban VIII. proglasio ju je blaženom 1626. godine a Klement IX. svetom 28. travnja 1669. godine.

Sveti Urban I., papa (222.-230.) i mučenik za cara Aleksandra Severa.

Sveti Pasikrat, Valencion i još dvojica, mučenici  u Dorostoru u Miziji (Mala Azija).

Sveti Dionizije, biskup u Milanu. Njega je car Konstatacije, arijevac, poslao u progonstvo u Kapadociju gdje je i umro 375. godine. Tijelo mu je vratio u Milano sveti Ambroziju biskup Aurelije, pri  čemu je sudjelovao i Bazilije Veliki.

Sveti Zenobije, biskup u Firenci.

Sveti Aldelm, biskup u Schireburgu (Engleska).

Sveti Leon, priznavatelj u troješkom kraju.