Vrijeme odluke za Isusa i vječni život

(Jš 24,1-2a.15-17-18b; Ef 5,21-32; Iv 6,61-70)

U životu postoje trenuci kad se donose ključne odluke, jedna od njih je odgovor na pitanje: vjerovati ili ne vjerovati?  Jozua koji je narod Božji uveo u Obećanu zemlju, zatražio je potkraj svoga života da Izraelci, od kojih su neki počeli štovati poganske bogove, donesu odluku kome će služiti: Jahvi, Bogu otaca ili bogovima Amorejaca? Vjera uvijek stavlja ljude na kušnju i zahtijeva osobno opredjeljenje iz slobode. Ljudi su po prirodi skloni vjerovati, ali gotovo instinktivno traže Boga koji će ispunjavati njihove uglavnom materijalne interese i jamčiti im sigurnost u sadašnjem životu. Bog, međutim, oduševljava ljude za duhovne stvarnosti, da budu duhovni da se bore za bolji život na zemlji i da vjeruju u vječni život na nebu. U toj različitosti čovjekovih očekivanja i Božje ponude, nerijetko nastaju nesporazumi; samo vjera može donijeti prave odluke i ukloniti nesporazume. Izraelci su se opredijelili za Jahvu, Boga otaca. U evanđelju nije bilo tako: Isusovi su slušatelji napustili svoga Učitelja, jer je govorio riječi koje nisu mogli slušati, njihovoj je vjeri Isusov govor bio pretvrd ili bolje reći njihova vjera je bila preslaba da prihvati tako zahtjevne riječi. Jedino je Petar vjerovao i odlučio ostati uz Isusa, jer „ima riječi života vječnoga". Razmotrimo tu vjeru i nevjeru.

Kad je Isus nahranio mnoštvo s pet kruhova i dvije ribice narod ga je spontano zaželio za kralja. No on je znao da ga Otac nije poslao zato da im pribavlja kruh koji održava vremeniti život, nego da im bude kruh koji će u njima podržavati želju za vječnim životom: „Ja sam kruh koji je s neba sišao, tko bude blagovao od ovoga kruha živjet će uvijeke." Kad su ljudi pitali kako je to on kruh koji njihov život spašava od smrti, Isus im je to objasnio slikom drugog utjelovljenja. U prvom utjelovljenju je Bog postao čovjek od  krivi i mesa, a u drugom utjelovljenju, kod posljednje večere, svoje tijelo i krv stavio je u kruh i vino da bi ljudi, kao pričesnici njegova tijela i krvi, postali otporni na smrt i zajedno s njime, uskrslim Gospodinom, prešli iz smrti u Život, drugim riječima: da bi uskrsli Isus i u njima bio pobjednik smrti. Slušatelji nisu poznavali tajnu Posljednje večere, pa nisu mogli prihvatiti izravan poziv na blagovanje Isusova tijela i krvi, zato su ga napustili. Petar, koji je Isusove riječi slušao s vjerom, a nju mu je darovao nebeski Otac, pristao je i uz tako teško razumljivu riječ. Duh Sveti ga je prosvijetlio da odluči ostati uz Isusa: „Kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga." Božjoj riječi treba vjerovati i onda kada se ona ne slaže s našim mišljenjem, našom logikom ili našim predodžbama.

Ključna pitanja vjere su: Vjeruješ li u Boga? Tko je Bog u kojega vjeruješ? Tko je za tebe Isus? Zbog čega u njega vjeruješ? Imaš li osobno iskustvo susreta s Kristom? Kojim putem je prošla tvoja osobna vjera u Boga? Isusovi su suvremenici bili oduševljeni njegovim govorom, još više njegovim čudesnim djelima. Oduševili su se kad su gledali kako liječi bolesne, oslobađa opsjednute, umnaža kruhove, uskršava mrtve. Njihovo im je iskustvo dalo dovoljno „dokaza" da je Isus Spasitelj i da u njega treba vjerovati, baš zato su ga slijedili. Ali Isusu se njihova vjera ipak nije svidjela; vidio je da počiva na odveć prizemnim razlozima. Ljudi mu vjeruju jer lijepo govori o Bogu, jer od njega imaju koristi, pomaže im u borbi da spase i očuvaju ovozemaljski život, liječi, umnaža kruhove… Ali sve to nije bilo Isusovo prvo i glavno poslanje. On je došao da im objavi Boga Oca i vječni život. Zato je u njima budio vjeruju u Boga i u vječni život govoreći: „Ja sam kruh koji je s neba sišao, tko blaguje od ovoga kruha živjet će uvijeke!". Na tom su ispitu Isusovi slušatelji pali: odbili su i njega i njegovu ponudu spasenja. Taj okus vječnosti iz Kruha koji im je Otac u Isusu ponudio nije im se svidio, nisu imali apetita i zato su otišli.