Zapovijed ljubavi i dinamična vjera;

(Dj 15. 1-2.22-29; Otk 21, 10-14.22-23; Iv 14, 23-29)

Proročko viđenje sv. Ivana i novi Jeruzalem u kojem vlada zakon ljubavi naviještaju vrijeme apsolutnog mira, konačnu pobjedu zla i smrti te blaženo zajedništvo s Kristom u Bogu. Nije to puka utjeha prvoj Crkvi da lakše izdrži progone, već poziv da se bori, jer je izgradnja Svetog grada već započela. Naravno nije riječ o kamenoj građevini, već o gradu sazidanu od zauzetih kršćana s evanđeoskim nacrtom i građevinskom dozvolom Božje ljubavi koja ga je iz vječnosti projektirala za sve ljude. Gradnja traje stoljećima i u nju se zauzeto i odgovorno uključuju narodi svijeta, a kreativna dinamika smjera punini života i konačnoj istini. Predvoditelj gradnje je Duh Sveti po načelu vjernosti Božjoj riječi poslušnom vjerom. Vjernost nije doslovna po propisu zakona, već odgovorna i kreativna, vjernost po kojoj se sam Bog nastanjuje u takvom zajedništvu. Primjer izgradnje zajedništva nudi prva Crkva u kojoj ne nalazimo pasivni mir već dinamično traganje za istinom pod vodstvom Duha Svetoga. U Antiohiji su se, naime, Pavao i Barnaba suprotstavili Židovima koji su tražili da se pogani obrežu i da slijede Mojsijev zakon, ako žele postati kršćani. Pavao nije htio da se u novom gradu dižu zidovi i postavljaju zapreke; štoviše, zalagao se za rušenje svih zidova i pregrada i da nova gradnja bude prozirna i prostrana, da odiše duhovnom slobodom djece Božje kako je to zamislio Krist i sam rušitelj zidova između Židova i Samarijanaca, „grešnika" i „pravednika", promicatelj univerzalnog spasenja, klanjanja u Duhu i istini. Djela Apostolska mnoštvom primjera svjedoče kako se učvršćuje vjera u vrijeme previranja i velikih promjena u društvu. Kako se traga za novim boljim i sigurnijim putovima koji vode u budućnost i kako kršćani, makar i uz međusobna suprotstavljanja, čak i svađe, učvršćuju vlastito jedinstvo usred različitosti ulažući napor u rasprave, dogovore i strpljivost, dok zajednica ne sazrije za promjene za koje još nije bila spremna. U Crkvi je uvijek bilo pitanja na koja nije bilo lako dati pravi odgovor. Znak je to da vjera nije, jednom zauvijek definirana i okamenjena tvorevina, nego živo biće kao i sami ljudi, da s njima raste i razvija se slijedeći civilizacijske dosege svoje epohe. Kao što je vrijeme prve Crkve vjeri postavljalo pitanje smiju li se pogani primiti u vjeru i moraju li obdržavati Mojsijev zakon, tako se i vjeri suvremenog kršćanina postavljaju uvijek nova pitanja. Na neka od njih odgovore moraju dati koncili, na druga mjesne crkve, pa i pojedinim se župnim zajednicama postavljaju pitanja na koja župnici sa svojim vijećima traže najbolje odgovore. U svim pitanjima, raspravama i opredjeljenjima od presudne će važnosti biti riječi iz današnjeg evanđelja: „Ako me tko ljubi čuvat će moju riječ." Božja riječ ima u sebi snagu Duha Svetoga koji vodi ljudska srca da, po nadahnuću pojedinaca i po dogovoru u zajednici, traže i nađu što je volja Božja i da nju slijede. „Mi i Duh Sveti" ustvrdili su apostoli kad su donosili nove odluke na Jeruzalemskom koncilu. Đakoni, svećenici, biskupi, ali i svaki krštenik imaju Duha Svetoga koji cijelu zajednicu u njihovu dogovoru usklađuje, poučava i nadahnjuje za nova opredjeljenja. Istina, i naš se svijet neprestano mijenja brže neko ikad prije, ali u tom svijetu nismo sami, Krist nam je poslao Duha Branitelja. Kad ljubimo jedni druge, ljubimo Boga i oživljavamo djelovanje  toga Duha, koji je božanska Ljubav u Presvetom Trojstvu. Drugi nam tada nije konkurent, još manje neprijatelj; protiv njega se ne treba boriti, s njim treba razgovarati. Tada se u takvim pojedincima kao i u zajednicama nastani mir koji svijet ne može dati. Što više, čovjek osjeća radost usred progona, jer mu se duša ukorijenila u Božjem otajstvu iz kojega crpi mudrost i utjehu. Riječ Božja razbija svaki strah i čovjeka otvara providonosnom Božjem djelovanju. Duh Sveti nevidljivi je, ali trajni učitelj u Crkvi i njega slijede vazmeni ljudi.