Isus živa i djelotvorna Božja riječ

(Neh 8, 2-4a.5-6.8-10; 1 Kor 12,12-30; Lk 1,1-4;4, 14-21)

O povratku iz babilonskog progonstva (5. st. Pr. Kr.) Izraelci su predvođeni književnikom Nehemijom i svećenikom Ezrom, započeli materijalnu i duhovnu obnovu u narodu. Ezra donosi Petoknižje, Toru, Mojsijev zakon, čita narodu od „ranog jutra do podneva" i tumači naum Jahvin. Narod u svjetlu Božje riječi sagledava događaje u kojima je sudjelovao, kaje se za grijehe, slavi Boga ganut do suza. Ezra poziva na radost, jer je to bio dan duhovne obnove, obraćenja, solidarnosti, pomirenja. Doista je moćna i učinkovita Božja riječ, nutarnja radost i snaga; životno osvježenje za pojedinca i zajednicu. Izraelci su mislili da ih je Bog ostavio i zaboravio u babilonskom sužanjstvo. Bili su tužni što su ostali bez Boga. Ipak, ropstvo je okončano, vratili su se u domovinu, a to je bio znak Božjeg oproštenja i Božji povratak u zajednicu. Odlučili su da će živjeti po Božjem zakonu i iz njega crpsti snagu za život u poštenju i pravednosti. Poruka i nama danas: ne moramo plakati kad slušamo Božju riječ ni osjećati izvanjsku euforiju, ali valja se upitati: što Božja riječ znači mom osobnom životu?

Slična je i evanđeoska poruka u kojoj čitamo kako je Isus, u subotnji dan, posjetivši mjesto svoga djetinjstva, nastupio u sinagogi te pročitao odlomak proroka Izaije. Bilo je to mjesto utjehe i radosti za narod, jer je naviještalo oslobođenje i spasenje u godini milosti Gospodnje. Na samom početku javljaju se dva pitanja: Prvo: kako je Isusova propovijed, o njegovu prvom nastupu u sinagogi mogla stvoriti toliki interes, i napetost kod slušatelja? Drugo: zašto ljudi danas nemaju volje čitati Bibliju i slušati propovjednike riječi Božje? Mladi znaju reći da su u Bibliji stare priče po kojima je pala tisućljetna prašina i da ih zanimaju koliko i „lanjski snijeg". Zar nam doista tako malo znači Božja riječ? Kad je Isus pročitao odlomak iz knjige proroka Izaije napisan prije više od 500 godina, ona je u njihovim ušima odzvonila kao bajka: „Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima; proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima; na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje." Te su riječi već toliko puta čuli. Premda su Božje riječi, pred njima su se propovjednici kao i slušatelji osjećali bespomoćni. Propovjednicima je bilo jako teško; naviještali su nešto prema čemu su imali veliko poštovanje, ali znali su da to ipak nije stvarnost. Tumačili su proročke navještaje koji će se jednom dogoditi, ali tko zna kada i kad će obećani Mesija doći. U svakom slučaju: slijepi sada ne gledaju, hromi sada ne hodaju, bolesnici su u bolnicama, zatvorenici u zatvorima, grešnicima nema tko opraštati grijehe. Međutim, kad je Isus navijestio Božju riječ, stvarnost se počela mijenjati: događalo se upravo ono što su proroštva naviještala. Isus je, naime, bio uvjeren da je došlo vrijeme da prorokov navještaj pretvori u stvarnost. Njemu je to rekao Duh Božji koji ga je ispunjao te je doista mogao reći: „Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima." Vjerojatno im je rekao da Sveto pismo nije mrtvo slovo, stara dobra priča ili uspavanka za djecu, nego stvarnost koju će zajedno s njima svakodnevno ostvarivati. Ljudi su također shvatili da Isus ne tumači stare tekstove, ne drži mudra i učena predavanja, ni moralne propovijedi, nego da, kao naviješteni Mesija, ispunjava proroštva. Doista, gdje god se pojavi, ljudi će osjetiti da govori "kao što nitko nije govorio". U njegovoj se blizini nitko neće osjećati odbačenim, nego prihvaćenim, slijepi će progledati, hromi će hodati, nijemi govoriti, grešnicima će opraštati grijehe... U njegovoj će se blizini ljudi osjećati preporođeni, tjelesno i duševno zdravi. Svi će znati da je Isus živa i djelotvorna Božja riječ.

Crkva i kršćanstvo nastavak su Isusova djela u povijesti. Ovu istinu nije lako i jednostavno živjeti. Trebali bismo susretati ljude kao što ih je Isus susretao, tada bi svijet zapazio da prizori iz evanđelja nisu stare priče. Svi koji su kršteni i krizmani trebali bi svojim životom svjedočiti nešto od „milosti godine Gospodnje" ili od punine koju je živio Isus, jer kraljevstvo je Božje među nama, ne samo po propovijedanju Crkve, već i po djelima kršćana kako bi se mogla ponoviti tvrdnja iz evanđelja: „Danas se ispunilo Pismo što vam još odzvanja u ušima."