27. svibnja 2020. - Papina kateheza na općoj audijenciji u srijedu
Molitva pravednikâ - Molitva sije život i otvara vrata prema Bogu
Draga braćo i sestre, dobar
dan!
Današnju katehezu posvećujemo molitvi
pravednikâ.
Božji naum prema čovjeku je dobar,
ali u našem svakodnevnom iskustvu doživljavamo prisutnost zla: to je
svakodnevno iskustvo. U prvim poglavljima Knjige Postanka opisano je progresivno
širenje grijeha u ljudskoj povijesti. Adam i Eva (usp. Post 3,
1-17) sumnjaju u Božje dobrohotne namjere, misleći da pred sobom imaju zavidnog
boga koji želi stati na put njihovoj sreći. Otud pobuna: ne vjeruju u više u
velikodušnog Stvoritelja koji želi njihovu sreću. Njihovo srce, povjerovavši
zlom napasniku, obuzeto je delirijem svemoći: „ako budemo jeli plod s toga
stabla postat ćemo kao Bog" (usp. r. 5). A to je napast: to je častohleplje
koje ulazi u srce. Iskustvo, međutim, ide u suprotnom pravcu: oči im se
otvaraju i otkrivaju da su goli (r. 7), bez ičega. Ne zaboravite to: napasnik
je loš platiša, loše plaća.
Zlo se pokazuje još razornijim s
drugim naraštajem ljudi, ono je još snažnije: to je ono što se zbilo s Kajinom
i Abelom (usp. Post 4, 1-16). Kajin je zavidan bratu: tu je
crv zavisti, premda je prvorođenac vidi u Abelu suparnika, onoga koji podriva
njegovo prvenstvo. Zlo se ugnježđuje u njegovu srcu i Kajin ga ne uspijeva
savladati. Zlo počinje ulaziti u srce: obuzet je time da uvijek gleda drugoga
sa zlom, sa sumnjom. A to se događa i u mislima: „Ovaj je zao, učinit će mi
zlo". I ta misao ulazi u srce… I tako se povijest prvoga bratstva zaključuje ubojstvom,
Mislim danas na ljudsko bratstvo… ratovi posvuda.
U Kajinovom potomstvu razvijaju se
zanati i umijeća, ali se razvija također nasilje, izraženo Lamekovom zlogukom
pjesmom koja zvuči kao himan osvete: „Čovjeka sam ubio jer me ranio i dijete
jer me udarilo. Ako će Kajin biti osvećen sedmerostruko, Lamek će sedamdeset i
sedam puta!" (Post 4, 23-24). Osveta: „Učinio si to, platit ćeš".
Ali to ne zbori sudac, nego ja. Ja se postavljam za sudca situacije. I tako se
zlo širi poput vatre, sve dok sve ne zahvati: „Vidje Jahve kako je čovjekova
pokvarenost na zemlji velika i kako je svaka pomisao u njegovoj pameti uvijek
samo zloća" (Post 6, 5). Velike slike općeg potopa (pogg. 6-7) i
Babilonske kule (pog. 11) otkrivaju da postoji potreba za novim početkom, kao
neko novo stvaranje, koje će imati svoj dovršetak u Isusu Kristu.
No, na ovim prvim stranicama
Biblije ispisana je također druga priča, manje vidljiva, mnogo skromnija i
pobožnija, koja predstavlja otkupljenje nade. Pa i kad se gotovo svi ponašaju
okrutno, pretvarajući mržnju i osvajanje u velike pokretače ljudskih zbivanja,
postoje osobe koje znaju iskreno se moliti Bogu, koje znaju ispisati čovjekovu
sudbinu na drugačiji način. Abel prinosi Bogu žrtvu od prvine plodova. Nakon
njegove smrti, Adam i Eva imali su treće dijete, Šeta, od kojeg se rodio Enoš
(što znači „smrtnik") i kaže se: „Tada se počelo zazivati ime Jahvino" (4, 26).
Zatim se pojavljuje Henok, osoba „koja kroči s Bogom" i koja biva uznesena na
nebo (usp. 5, 22.24). Tu je na kraju povijest Noe, pravednika koji je „s Bogom…
hodio" (6, 9), pred kojim je Bog odustao od namjere da izbriše ljudski rod s
lica zemlje.
Čitajući ta izvješća stječe se
dojam da je molitva čovjekova brána i utočište pred poplavom zla koje raste u
svijetu. Ako bolje pogledamo mi molimo i da nas se spasi od nas samih. Važno je
moliti: „Gospodine, molim te, spasi me od mene samoga, od mojih ambicija, od
mojih strasti". Molitelji s prvih stranica Biblije su ljudi mirotvorci: naime,
molitva, kad je autentična, oslobađa od nagonâ nasilja i pogled je usmjeren
prema Bogu da On iznova preuzme na sebe brigu za čovjekovo srce. Čitamo u
Katekizmu: „To svojstvo molitve živo je u mnoštvu pravednika svih religija"
(KKC, 2569). Molitva uzgaja lijehe rađanja na novi život na mjestima gdje je
čovjekova mržnja bila kadra samo povećavati pustinju. A molitva je moćna, jer
privlači Božju snagu a Božja snaga uvijek daje život: uvijek. On je Bog života
i izaziva novo rađanje.