Nalazite se u > Liturgijadana

28. lipnja 2020. - 13. nedjelja kroz godinu

28. lipnja 2020. - 13. nedjelja kroz godinu

Bog na prvom mjestu

 (2 Kr 4,8-11.14-16a; Rim 6,3-4.8-11; Mt 10,37-42)

Čovjek se divi Isusovoj riječi koja poziva učenike, jer ih osvaja: sve ostavljaju i slijede ga. Doista, samo Božja riječ ima tu moć. S vremenom se, oko Učitelja okupilo mnoštvo učenika. Poneko bi upitao: što će dobiti za uzvrat zato što su sve ostavili? Isus ih je upozoravao da ne gaje iluzije i da ne očekuju bogatstva, časti i vlast, ali svima je jamčio ono najviše i najbolje što Bog može dati čovjeku. U jednoj prilici zatražio je od njih da Njega stave na prvo mjesto, da ga ljube više od svojih roditelja, braće, sestara, prijatelja, jer je on njihov najveći prijatelj. Otvoreno im je rekao: „Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer  više nego mene, nije mene dostojan. Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan." Onima koji u životu Boga stave na prvo mjesto jamčio je nebesku nagradu. Čudno je to i ljudskoj logici teško prihvatljivo. No Božja logika je uvijek bila drukčija: u njoj se ljudsko davanje čudesno nagrađivalo. Ljubav opravdava velike žrtve i odricanja. Ljubav mladenke, primjerice,  opravdava odlazak iz rodne kuće i napuštanje roditelja. Majka koja takvu kćer prati na vjenčanje plače od sreće. Plače jer gubi voljeno dijete, ali ta žrtva u sebi krije i nagradu: njezina će kćerka biti sretana što sa voljenim čovjekom započinje novi samostalni život. Odreknuća i sreća idu zajedno. Svaka žrtva ima svoju nagradu. Pobožna i ugledna Šunamka nagovorila je muža da proroku Elizeju, koji je propovijedao Božju riječ, načine sobu s posebnim ulazom i da je opskrbe najnužnijim. U nju su stavili krevet, stol svijeću i s puno ljubavi i poštovanja ustupili je Božjem čovjeku. Za uzvrat je dobila najradosniju vijest koju žena željna potomstva može čuti: rodit ćeš sina. Riječ Božja kojoj je prorok služio, riječ je vječnoga života, ona je čudesno nagradila ženu novim životom. Isus učenicima jamči da će Bog vječnim životom nagraditi sve koji njima s ljubavlju ponude i samo čašu hladne vode. Htio ih je ohrabriti da se ne boje žrtava, jer one donose mnogo više od onoga što zahtijevaju. Odricanja i žrtve čovjeka otvaraju milosti i njezinim čudesnim mogućnostima. Njihov najveći neprijatelje je egoizam koji ih obezvrjeđuje i prekriva njihov smisao. Istina je ipak da svaki Veliki petak očekuje uskrsno jutro i trpljenje punina života. To je bilo Isusovo iskustvo i zato je pozivao učenike da uzmu svoj križ i da ga slijede. Odluka je teška, ali ima zajamčenu budućnost. Priča kaže da je neki zlobni čovjek prolazeći pustinjskom oazom vidio malu palmu i, da joj napakosti, u njezin je vrh stavio kamen. Sirota palma se prignula zemlj,i ali kamena se nije mogla riješiti. Odlučila je stoga živjeti s tim teretom. Pružala je korijenje dublje u zemlju, da bi grane što brže jačale i da bi, rastući, dizale kamen u vis. Nakon nekoliko godina zlobni se čovjek ponovo našao u oazi. Uzalud je tražio svoju malu palmu s kamenom. Najveća i najjača među palmama javila mu se s visine: „Zahvaljujući tebi postala sam velika, tvoj teret me ojačao." Krist je s ljubavlju uzeo križ i ponio ga da bi spasio ljude. Od tada križ nije besmisleni teret, nego sretno sredstvo spasenja i pouzdan putokaz do uskrsnuća. Učenici su trebali uzeti križ i slijediti Isusa premda se njima činilo da to nema smisla. Kasnije su otkrili da upravo križ i mukotrpno nasljedovanje Isusa njih same čine velikima. Onoga tko njima ponudi čašu vode, zato što su njegovi učenici, Bog će nagraditi vječnim životom. Valja, doista, imati povjerenja u Boga koji mudro, iako mimo naše volje, osmišljava žrtve kruneći ih nezamislivim dragocjenostima, a oni su najčešće ljudskom umu i pogledu skriveni. Svećenik pripovijeda usputno iskustvo iz prvih dana svećeništva. Imao je prijatelja koji mu je bio više nego brat. Kad je čuo da je obolio od opake bolesti, usrdno je molio Boga da ga ozdravi. Bio je uporan i svakodnevno se sve više nadao. Onda je odjednom čuo da je mu je prijatelj umro. Bilo mu je jako teško. Te je večeri predbacivao Bogu brojnim pitanjima. Kad je usnuo, vidio je muke u kojima je bio njegov prijatelj i kako se molio da ga Bog uzme, jer su mu boli postale teško podnošljive. Bog ga je uslišao i poveo ga u nebo. S buđenjem svećeniku je bilo sve jasno, još je molio oproštenje dok je jutarnjom molitvom slavio Gospodina.

Župni info kutak Sveci i blaženici Crkve u Hrvata
Korisni linkovi