Dan Hrvatskih mučenika na Udbini - 29. kolovoza 2015.

Dragi hodočasnici u Svetište hrvatskih mučenika na Udbini!

Ove godine Dan hrvatskih mučenika slavimo 29. kolovoza, prema već ustaljenom redu – zadnje subote u kolovozu. Svečano misno slavlje je u 11 sati, a križni put kreće s Krbavskog polja u 9 sati.

Ove godine je deseta obljetnica od polaganja kamena temeljca i početka gradnje Svetišta. Prijeđen je dug, trnovit ali i radostan put za sve one koji su osjećali
da našim znanim i neznanim mučenicima treba podignuti hram molitve i zahvalnosti za žrtve koje su ugradili za ljudski i kršćanski napredak našega naroda, za njegovu bolju budućnost. Budući da je sâm gospićko-senjski biskup bio na čelu toga projekta, Odbor za proslavu je zaključio da on treba predvoditi i desetu obljetnicu.

Obljetnicu ćemo obilježiti blagoslovom Oltarnog kamenog reljefa „Slava hrvatskih mučenika". To je rad akademskog kipara Kuzme Kovačića. Djelo na svoj način predstavlja krunu našega hoda od mjesta stradanja (Krbavsko polje) do mjesta naših nadanja - uskrsnuće s Kristom. Najistaknutije sinove našeg naroda, koji su prihvatili smrt da bi drugi živjeli, na reljefu vidimo na putu njihove proslave. Oni dolaze s Krbavskog polja, iz Bleiburga i Križnih putova, iz Vukovara i svih hrvatskih stratišta i jama; one koje su režimi ubrajali među poražene i pobijeđene, koje su silnici smatrali otpadom i bacali ih u jame muka i tamu zaborava, Krist dočekuje kao pobjednike. Naš naraštaj im javno vraća ljudsko dostojanstvo, a Krist ih čeka kao pobjednike. To je poruka reljefa „Slava hrvatskih mučenika."

Kalendar hrvatskih mučenika rasporedit će tu poruku po svim mjesecima u godini, koristeći se najviše upravo djelom Kuzme Kovačića. Hrvatska vjernost također će biti vezana uz tu temu, vodeći računa o tome da je ove godine i 70. obljetnica Bleiburga i Križnih putova te 20. obljetnica akcije „Oluja" koja nas je i pred svijetom svrstala među pobjednike, ali još i dalje mnogi ne mogu prepoznati slavu onih brojnih mučenika koje je svijet smatrao nevrijednima i poraženima. Neke od njih posebno smo istaknuli u prošlogodišnjem kalendaru.
Zahvaljujući hrvatskom narodu i hodočasnicima, niknulo je svetište Crkve hrvatskih mučenika. Nismo krenuli u gradnju sa zatvorenom financijskom konstrukcijom, nego s vjerom da će narod razumjeti poruku projekta. I nismo se prevarili. Nismo nikada nikome ostali dužni. Dakako, sada idemo brzinom koju nam mogućnosti dopuštaju. Ostaje, naime, još mnogo toga što projekt uključuje, u prvom redu uređenje kripte, križnog puta od Krbavskog polja do Crkve hrvatskih mučenika, a nećemo napustiti ni ideju Svehrvatskog groba na Krbavskom polju za sve neidentificirane žrtve koje će biti otkopane u raznim jamama i grobištima.

Radosno vas očekuje

biskup mons. Mile Bogović

U čast žrtava Boričevca - sukob istine i laži

Biskup Bogović je u svom je obraćanju istaknuo stalni iskonski sukob istine i laži na našim prostorima kao i u ovom svijetu gdje ima mnogo susreta i sukoba. „Vijest o Isusovom uskrsnuću bila je apostolima nadasve draga, no ipak je nisu samo onako prihvatili. Otišli su se uvjeriti. Nisu bili lakovjerni; nisu se oslanjali samo na pričanje, sve do Tome koji je rekao da neće vjerovati dok ne stavi prst u mjesto rana. Kada su se uvjerili i kada su primili snagu Duha Svetoga, oni koji su Isusa voljeli krenuli su u svijet šireći poruku njegova uskrsnuća kao radosnu vijest i postali su glasnici spasonosne istine. Događaj Isusovog uskrsnuća nije obradovao one koji su Isusa osudili jer po njima se ne smije govoriti da je Isus uskrsnuo, nego da su njegovo tijelo apostoli odnijeli na drugo mjesto. Koristilo se lažno svjedočanstvo stražara koji kažu da su u vrijeme krađe spavali. Židovi su potegnuli instrument laži da se suprotstave neugodnoj istini. Bolje rečeno, oni su svoju laž nametnuli kao istinu.

Na primjeru što se dogodilo na Isusovom grobu možemo vidjeti dvije različite škole i dva različita pristupa povijesti. Laž, novac i naselje jako su povezani. Jedna i druga škola djeluju i kod nas. Neki se u susretu s istinom mijenjaju. Istina o Kristovom uskrsnuću promijenila je života onih koji su ga voljeli. Bili su uvjereni da ta istina može promijeniti život svakom dobronamjernom čovjeku i zato su krenuli da tu istinu šire.

Neki se u susretu s istinom ne mijenjaju. Oni je ne žele, oni je ustrajno odbacuju i postaju glasnici laži. Laž se može nametnuti samo novcem i silom. Stražari rade za onoga tko ih plati. Oni su točno javili gradskom poglavarstvu što se dogodilo. Gradski poglavari nisu poput apostola krenuli na grob da vide što je na stvari. Oni se ne žele susresti s istinom, ne žele da ih ona mijenja. Sazvali su gradsko vijeće kojemu su nametnuli krivi zaključak da su apostoli ukrali Isusovo tijelo i da tako treba razglasiti na sve strane. Da su židovski vijećnici uvidjeli svoju grješku i pokajali se, došli bi u poziciju Magdalene i Petra koji su se u susretu s Isusom mijenjali. . No oni nisu priznali pogrješku nego su na nju dodali drugu – laž. Ne kaže se u zaključku vijeća da Isus nije uskrsnuo. Stražari pričaju ono što su vidjeli. Kad bi tako nastavili, ne bi im trebalo ništa platiti. Drugim riječima, židovsko vijeće je zaključilo da ima pravo na laž i postat će glasnici laži, onoga što se nije dogodilo. Gdjegod je laž, tu je novac i nasilje.
Židovi su ljudima dokazivali da se isplati lagati, da se od laži može dobro živjeti. I stražari su za pare lagali. Bili su Židovski starješine uvjereni da će moći podmititi i Pilata da podrži laž, jer on se i na suđenju izrugivao istini. „Što je istina?" Što ja s njome mogu, što mi ona znači za moj položaj? Kao da je rekao: ono vrijedi i onoga se treba držati što jača moj položaj, od čega imam materijalne koristi, makar se to ne slagalo s istinom. Istina je vrijedna onoliko koliko mi u određenom času koristi.

U tom smislu donesen je i zaključak gradskog vijeća. To sada nije bio stav pojedinca. I od tada je bilo u skladu sa zakonom samo govor da su apostoli ukrali Isusovo tijelo, da je s njim završeno na veliki petak. Ozakonjena je laž i stvorena grješna struktura. Zato je trebalo kršćane progoniti. Jučer smo proslavili jednoga od progonjenih, sv. Jakova. Djela apostolska bilježe da je zarana pogubljen đakon Stjepan, a poslije je Herod dao pogubiti apostola Jakova („mačem pogubi Jakova, brata Ivanova. Kada vidje da je to drago Židovima, uhvati i Petra" Dj 12, 2-3). Vidite kako nakon laži dolazi nasilje.
Sve ovo što sam rekao olakšava nam da možemo shvatiti otkuda silne laži na našim prostorima nakon hrvatskog velikog petka i 1941. i 1945. godine, otkuda silno nasilje nad ljudima i njihovim savjestima. Treba ipak reći da je u mnogočemu to daleko vrijeme ispred ovoga našega. U Isusovo vrijeme moglo se od vlasti dobiti svakog pogubljenog čovjeka. Tako su Nikodem i Josip iz Arimateje mogli dobiti i pokopati Isusovo tijelo. Mnogi pobijeni u Drugom svjetskom ratu i nakon njega nisu imali ta prava. Njima je oduzeto i pravo na suđenje i na pokop. Puška koja im je oduzela život posebno se častila kao simbol pravde i pobjede. Ta puška imala je pravo ne samo ubiti čovjeka nego i spomen na njega. Trebalo se vladati kao da nije nikada ni postojao. Drago nam je bilo kada su iz Dabine jame pred više od godinu dana izvučene kosti 19 Ivezića. Žao nam je što ih do danas nismo mogli pokopati na boričevačkom groblju
Dakako da današnje uskrisivanje spomena nije drago onima koji su ljude osudili i pogubili, bez obzira gdje to bilo. Smišljaju se razne priče i za to se daju veliki novci. Koliki se novci dadoše ne samo za spomenik u Srbu nego i za slavlja koja se već 70 godina ondje zbivaju. Koliko je samo novaca utrošeno na širenje laži. No, ipak te laži neće moći dugo izdržati jer ih više nije moguće podržavati nasiljem, a i novaca će biti sve manje za njih. Ali, ne zaboravimo! I današnje društvo još izdvaja velika sredstva za velike laži i o Jasenovcu i o Srbu, i o mnogim drugim stupovima na koje se oslanjao partizansko-komunistički režim.
Apostoli se nisu dali u skupljanje sredstava kako se novcem i silom borili protiv laži koja je krenula iz židovskog vijeća. Oni su jednostavno svjedočili ono čemu su bili svjedoci i nisu promijenili način rada ni onda kada su zbog toga bili progonjeni. Istinu o smrti i uskrsnuću Isusovu nisu nikada zatajili. Ni mi se ne trebamo okupljati da budemo jači protiv nekih drugih, nego da osvijetlimo istinu o našim djedovima i očevima, o našoj braći i sestrama, o Brotnji i Boričevcu. Otpor prema istini je i danas velik, ali put do istine nije više zabranjen i vjerujem da ćemo na tom putu svake godine napredovati.

Crkva treba na putu prema istini biti uvijek predvoditeljica i ohrabrivati one koji na tome rade. Ona neće i ne smije nikada buditi u ljudima osvetničke nagone protiv mučitelja, ne braniti se mržnjom. To je pod nekim vidom njezina „ranjiva točka" u ovome i ovakvome svijetu koji će osuditi i pravednika koji se ne može braniti, koji je slab pod vidom argumenata koje svijet prihvaća (snagu, bogatstvo, vlast). Crkva i njezini članovi trebaju se uvijek držati riječi sv. Pavla: kada sam slab onda sam jak, jer onda Bog preuzima moju obranu kao što je uzeo i Isusovu kada ga je uskrisio i proslavio. A to će učiniti za svakoga pravednika kojega je svijet odbacivao, osuđivao i ubijao.

Na Udbini smo izgradili Crkvu hrvatskih mučenika koja nikoga ne zove u borbu protiv mučitelja, nego na poštivanje mučenika i žrtava. Prošli broj Hrvatske vjernosti na naslovnoj stranici donosi sliku Ivana Pavla II. s križem u ruci i na drugoj strani spomenik u Srbu na kojem se kao svetinja uzdiže prva puška. Oni koji razumiju veličinu križa svakako se neće klanjati laži i nasilju koje za nas simbolizira „prva puška". Ivanu Pavlu II. gradimo upravo na području župe Boričevac, u Donjem Lapcu , crkvu i na taj način dovodimo i simbolički poruku križa u ovaj kraj. Za nas dvojbe tu ne smije biti, a vjerujem da će uskoro doći vrijeme kada će broj onih koji časte taj idol spasti na mali broj. Ipak je iluzija živjeti u uvjerenju da će oni nestati. Tome će pomoći i nevine žrtve iz ovoga kraja , zaključio je biskup Bogović.

Upravo o njima je na kraju mise progovorio predsjednik povratnika Ličko-senjske županije Frane Vrkljan kao i Marina Bebić u ime potomaka obitelji Ivezić: „70 godina nismo ništa znali o našim obiteljima da bi 6. svibnja prošle godine bila uz pomoć policije i HGSS-a Dabina jama u koju su bili bačeni 27. srpnja 1941. godine, na dan koji se godinama slavio kao dan ustanka naroda Hrvatske. Proteklih 70 godina bili smo svjedoci iskrivljavanja istine kada nam je bilo oduzeto svako ljudsko dostojanstvo. Prošlost nikako ne smijemo zaboraviti kada je pred 74 godine 28 članova 6 obitelji Ivezić bilo bačeno u jamu od kojih su 18 bili djeca između 3 i 18 godina." zaključila je Marina Bebić a Frane Vrkljan je poručio da se spomen pločom uklesuje istina u Dabinoj jami na dan istine u Srbu.