Petar i Pavao - stupovi na kojima počiva vidljiva građevina crkve

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Crkveni oci voljeli su uspoređivati svete apostole Petra i Pavla s dva stupa na kojima počiva vidljiva građevina Crkve. Obojica su zapečatila vlastitom krvlju svjedočanstvo koje su davali za Krista propovijedanjem i služenjem prvoj kršćanskoj zajednici. To svjedočanstvo stavljaju pred nas biblijska čitanja današnje liturgije, čitanja koja ukazuju na to zašto je njihova vjera, koju su ispovijedali i drugima naviještali, bila kasnije okrunjena najvećom kušnjom mučeništva.

Djela apostola (usp. 12, 1-11) govori o zatočeništvu i oslobođenju Petra. On je iskusio neprijateljstvo prema Evanđelju već u Jeruzalemu, gdje ga je zatočio kralj Herod „nakanivši izvesti ga nakon Pashe pred narod" (r. 4). Ali spašen je na čudesan način kako bi mogao dovršiti svoje evangelizacijsko poslanje, najprije u Svetoj Zemlji, a zatim u Rimu, ulažući svu svoju energiju u služenju kršćanskoj zajednici.

Pavao je također iskusio neprijateljstvo od kojeg ga je oslobodio Gospodin. Poslan od Uskrsloga u mnoge gradove među poganskim narodima, naišao je na velike otpore bilo od strane svojih istovjeraca bilo od strane građanskih vlasti. Pišući učeniku Timoteju razmišlja o vlastitom životu i svom misijskom putu, kao i progonima koje je pretrpio zbog Evanđelja.

Ta dva „oslobođenja" - Petrovo i Pavlovo - otkrivaju zajednički put dvojice apostola, koje je Isus poslao da naviještaju Evanđelje u teškim i u nekim slučajevima neprijateljskim sredinama. Obojica, svojim osobnim doživljajima i po onom kroz što je prolazila Crkva, pokazuju i govore nama, danas, da je Gospodin uvijek uz nas, da je naš suputnik, da nas nikada ne napušta. Bog nam, pogotovo u časovima kušnje, pruža ruku, dolazi nam u pomoć i oslobađa nas od prijetnji neprijatelja. Ali zapamtimo da je naš pravi neprijatelj grijeh i Zli koji nas tjera na to. Kada se pomirimo s Bogom, osobito u sakramentu pokore, primajući milost oproštenja, bivamo oslobođeni od spona zla i oslobođeni tereta svojih grijeha. Zato možemo nastaviti naše putovanje radosnih navjestitelja i svjedoka evanđelja, pokazujući da smo mi prvi primili milost.

Djevici Mariji, Kraljici apostola, uputimo svoju molitvu koju danas upravljamo prije svega za Crkvu koja živi u Rimu i za ovaj grad, kojeg su Petar i Pavao zaštitnici. Neka joj oni izmole duhovno i materijalno blagostanje. Neka Gospodinova dobrota i milost podupiru sve žitelje Rima, da žive u bratstvu i skladu, dajući da zasja kršćanska vjera, koju su neustrašivim žarom posvjedočili sveti apostoli Petar i Pavao.

Nakon Angelusa

Draga braćo i sestre,

jutros sam, ovdje na trgu, slavio euharistiju s petoricom kardinala koje sam jučer imenovao na konzistoriju te sam blagoslovio palije nadbiskupâ metropolitâ iz različitih zemalja koji su imenovani ove godine. Ponavljam svoj pozdrav i želju njima i onima koji su ih pratili na ovom hodočašću. Potičem ih da s radošću nastave svoje poslanje u službi Evanđelja, u zajedništvu s cijelom Crkvom. U istom slavlju sam primio s ljubavlju članove izaslanstva koje je došlo u Rim u ime ekumenskog patrijarha, predragog brata Bartolomeja. I ta nazočnost također je znak bratskih veza između naših Crkava.

28. lipnja 2017. - Papina kateheza na općoj audijenciji u Vatikanu

Vatikan - Kršćanima je odbojna ideja da se atentatore samoubojice može nazivati „mučenicima": u načinu na koji su oni skončali život nema ništa što bi se moglo usporediti sa stavom djece Božje, naglasio je papa Franjo u današnjoj katehezi tijekom opće audijencije. Razmatrajući o „kršćanskoj nadi kao snazi mučenika", Papa je podsjetio na riječi sv. Pavla: „Kad bih predao tijelo svoje da se sažeže, a ljubavi ne bih imao – ništa mi ne bi koristilo". Istaknuo je kako se stoga „atentatori-samoubojice [ne] mogu zvati ''mučenicima''" jer se njihova smrt ne može usporediti sa stavom djece Božje.

Kad Isus šalje svoje učenike, ne nudi im iluzije o lakome uspjehu - naprotiv, jasno im daje do znanja kako „navještaj Kraljevstva Božjega uvijek uključuje protivljenja" te ih upozorava da će ih ljudi mrziti zbog njegova imena. „Kršćani ljube, ali nisu uvijek ljubljeni" – zaključio je papa Franjo.

U svijetu ranjenom grijehom, normalno je da kršćani idu „protiv struje"; ne iz polemičkog duha, nego iz „vjernosti logici Kraljevstva Božjega, koja je logika nade". To konkretno znači život prema Isusovim uputama, prva među kojima je siromaštvo, rekao je Papa, objašnjavajući: Kad Isus šalje svoje učenike, čini se da više vodi računa o tome da ih „razodjene" nego „odjene". „Kršćanin koji nije ponizan i siromašan, nenavezan na bogatstva i moć, iznad svega nenavezan na sebe, ne nalikuje na Isusa", ustvrdio je Sveti Otac. Pravi poraz za kršćanina je „pasti u iskušenje osvete ili nasilja, vraćajući zlo za zlo". Valja biti razborit, ponekad čak i lukav, ali nikada nasilan. Kako bi porazili zlo, ne možemo koristiti sredstva zla, naglasio je Papa.

„Kršćaninova jedina snaga je evanđelje", a progoni ne proturječe evanđelju, nego su njegov dio. „Ako su progonili našega Gospodina, kako se možemo nadati da ćemo mi toga biti pošteđeni?", upitao je papa Franjo, dodajući kako usred nevolja utjehu pronalazimo u spoznaji da nijedna ljudska patnja nije skrivena Božjim očima. Bog je, prema Papinim riječima, „jači od zla, jači od mafija, od mračnih nauma, od onih koji zarađuju na koži očajnika, koji druge nasilnički tlače".

Vjernost „Isusovu stilu, koji je stil nade" naziva se mučeništvom, što izvorno znači „svjedočanstvo". Mučenici ne žive za sebe, ne bore se za vlastite ideje te prihvaćaju smrt jedino iz vjernosti evanđelju. Međutim, mučeništvo nije najviši ideal kršćanskoga života, jer iznad njega stoji ljubav prema Bogu i prema bližnjemu, objasnio je Sveti Otac.