Sveti Petar-Šimun, sin Jonin (Iv 1,42) iz Betsaide na Tiberijadskom je­zeru u Galileji, bio je mlađi brat svetog Andrije, koji ga je doveo k Isusu (Iv 1,41-2). Bili su ribari (Lk 5,1-11). Imao je kuću u gradiću Kafarnaumu. Bio je oženjen i čini se kako mu je žena vrlo rano umrla. U prvom susretu Krist ga je nazvao „Kefa-Petar-Stijena" (Iv 1,42).

Po prirodi je bio sangvinik, eksplozivan, brz, živ i iskren. Tako je skočio u vodu, kad je iz brodice prepoznao Isusa (Mt 14,28), u Getsemaniju je udario mačem Malha, slugu velikoga svećenika (Iv 18,10). U popisu apostola dolazi na prvom mjestu (Mt 10,2). S Ivanom i Jakovom sačinjava uži krug Isusovih pouzdanika i kao takav, uz ostalo, svjedok je: uskrsnu­ća Jairove kćeri (Mk 5,37), preobraženja na Taboru (Mt 17,17), smrtne muke u Getsemanskom vrtu (Mt 26,37).

Krist mu najprije obećaje (Mt 16,16-19) i onda predaje prvenstvo u Crkvi (Iv 21, 15-17). Krist je to učinio po svom osobnom izboru. Drugi su bili stariji (Andrija), obrazovaniji (Matej), skloniji mistici (Ivan)...

Nakon Uzašašća Petar nastupa kao vođa prve kršćanske zajednice i predlaže izbor na ispražnjeno mjesto Jude (Dj 1,15,26), drži prvi javni govor na dan silaska Duha Svetoga (Dj 2,14), obilazi nove kršćanske zajednice (Dj 9,32), nakon Jakovljeve smrti Herod ga baca u tamnicu, iz koje je ču­desno izbavljen (Dj 12,1-19), učinkovito sudjeluje na Saboru u Jeruzalemu (Dj 15,6-11). Neko je vrijeme u Antiohiji; vjerojatno je obišao Malu Aziju i neke gradove u Grčkoj. Više je godina djelovao u Rimu, gdje je za Neronova progonstva 29. lipnja 67. godine zajedno s Pavlom podnio mučeništvo. Obješen je na križ, a molio je neka to bude naglaviče.

Među novozavjetnim knjigama nalaze se i dvije Petrove poslanice upućene kršćanskim zajednicama u Maloj Aziji, pisane neposredno prije nje­gove smrti. Postoji i više apokrifa, koji mu se pripisuju (Evanđelje, Otkrivenje, Djela…). Ima i više opisa njegova mučeništva (pasije).

Izuzetan lik svetog Petra posebno je značajan za cijelu Crkvu, jer je (uz ostalo) on bio prvi biskup Rima pa su i njegovi nasljednici (pape) vidljive glave Crkve, Kristovi namjesnici na zemlji. O toj temi je napisana brojna literatura. Kratko spominjemo svjedoke njegova boravka i smrti u Rimu: predaja s kraja 1. stoljeća, dok su još živjeli ljudi, koji su Petra osobo poznavali; Klement Rimski (kraj 1. st.) koji piše kako su Petar i Pavao mučeni u Rimu; svećenik Gaj (kraj 2. st.) piše kako može pokazati i trofeje dvojice apostola; Dionizije Korintski (oko 170. g.) u pismu Rimljanima aludira na Petra i Pavla; Ignacije Antiohijski (oko 110. g.) naziva ih „zapovjednicima"… Značajno je napomenuti kako se često na freskama i u pravoslavnim crkvama može vidjeti lik svetoga Petra kako drži Crkvu (tako npr. u značajnom pravoslavnom manastiru Žiča iz 1310. g.). U tom pitanju značajni su najnoviji rezultati arheologije. Iska­panja pod konfesijom svetog Petra u Vatikanu pokazala su grob i kosti u edikuli (zid iz 160. god.). Na temelju pronađenih novaca, grafita, oltara i stalne predaje smatra se kako je to sigurno Petrov grob. I o tome postoji vrlo bogata literatura, posebno u novije vrijeme.

Nad grobom mu je Konstantin Veliki podigao divnu baziliku (319.-350 godine) koja je kasnije preuređenjima i rekonstrukcijama postala najveća i najljepša crkva na svijetu. Petrovo se štovanje razmahalo po svim kršćanskim zemljama. Posvećene su mu mnoge katedrale (u nas Đakovo i u Mostaru) i druge crkve. Kipari i slikari Istoka i Zapada ovjekovječili su njegov lik svojim dlijetima i kistovima. I mnoga su mjesta širom svijeta nazvana po njemu. (u nas Sveti Petar   Ludbreški, Sveti Petar u šumi, Mrežnički, Ogulinski, Petrovo, Petrijanci, Petrinja, Petrovac, Petrovaradin, Petruševac, Petrovo Selo, Petrova Gora, Supetar...).

Svetkovina mu je zajedno sa svetim Pavlom 29. lipnja, na dan mučeništva; katedra, blagdan Petrova prvenstva i jedinstva Crkve, 22. veljače; posveta bazilike u Vatikanu 18. studenoga. Bogoslužje svih tih dana ističe Petrovu vjernost, mučeništvo, prvenstvo i jedinstvo Crkve.

Sveti Pavao, potomak Benjaminova plemena (Fil 3,5), rođen u bogatoj farizejskoj obitelji u Tarzu (Mala Azija) 10. godine poslije Krista od oca rimskog građanina (Dj 22,28), pa je uz židovsko ime Savao dobio i rimsko Pavao. Uz materinski aramejski jezik, dobro je u rodnom sveučilišnom gradu naučio grčki jezik (pa će kasnije u svojim govorima citirati grčke pisce, Dj 17,28). Mlad dolazi u Jeruzalem godinu dana nakon Kristove smrti glasovitom rabinu Gamalijelu (Dj 22,3). Kao revnitelj za otački zakon sudjeluje u kamenovanju svetoga Stjepana  (Dj 7,35) i proganjanju drugih kršćana. Na putu u Damask doživo je čudesno obraćanje (Dj 9). Povlači se u pustinju, gdje moli i razmišlja. Barnaba ga dovodi apostolima i uključuje u kršćansku zajednicu u Antiohiji (Dj 9,27; 12,25).

Oko 40. godine daje se na evangelizaciju pogana, najprije u društvu s Barnabom u Antiohiji, zatim po Maloj Aziji, Makedoniji i Grčkoj (tri misijska putovanja). Pripremao je Sabor u Jeruzalemu i vjerojatno bio i u našim krajevima (usp. Rim  15,19; 2 Tim 4,10). 57. godine ponovno je u Jeruzalemu gdje su mu Židovi spremali smrt. Spasila ga je rimska vojska. Kad je nakon dvije godine tamnovanja vidio kako će biti nepravedno osuđen ­kao rimski građanin prizvao je na carski sud u Rimu (D 25,11). Boravak u istražnoj tamnici u Rimu iskoristio je za evangelizaciju. Možda je nakon oslobođenja bio i u današnjoj Španjolskoj (Rim 15,24) i ponovno na Istoku. Pisanih svjedočanstava nema. Stara predaja tvrdi kako mu je za Neronova vladanja odsječena glava na Ostijskoj cesti, 29. lipnja 67. godine, gdje se i danas nalazi njegova veličanstvena bazilika.

Glavne podatke o njegovu životu i radu daju do u tančine Djela apostolska, a njegova teologija je sadržana u 14 njegovih poslanica (naj­starija 1. Solunjanima - 51. godine i najmlađa Kološanima i Filemonu - 63. godine).

Pavao je bio malen, neugledan, silno naobražen, odličan govornik, borben, beskompromisan, svjetski putnik, propovjednik, pisac, čovjek koji je povezao Objavu Staroga zavjeta s teologijom Novoga. Kršćanstvo je približio intelektualcima i pravilno usmjerio intelektualnu moć Crkve. Premostio je jaz između židovstva i kršćanstva i uveo pogane u Crkvu. Snažno je naglasio stvarnost grijeha, milosti i otkupljenja. Upozorio je na opći poziv na spasenje i svetost (l Sol 4,3), jednakost svih pred Bogom (Kol 3,11) i razradio teologiju o Crkvi kao mističnom Kristovu tijelu, posebno u poslanici Efežanima.

Blagdan mu je 29. lipnja sa svetim Petrom. Toga dana je glavnina tekstova posvećena svetom Petru. Stoga se do posljednje liturgijske reforme slavio njegov spomen 30. lipnja. Blagdan njegova obraćenja (25. siječnja) naglašava pobjedu milosti i Pavlov apostolski rad, a posveta bazilike na Ostijskoj cesti (18. studenoga) općenito slavi Pavla kao apostola.

Sveta Marija, majka Ivana-Marka, Gospodinova učenika.

Sveti Marcelo i Anastazio, mučenici za vrijeme Aurelijana.

Sveti Širo, biskup u Genovi u 5. stoljeću.

Sveti Kasio, biskup. Vijesti o njemu donosi sveti Grgur Veliki. Kasio je živio u 6. stoljeću i bio biskup grada Narna.