Čudesni kruh za vjeru i siromahe

(2 Kr 4,42-44; Ef 4,16; Iv 6,1-15)

„Neka ljudi posjedaju. Isus uze kruhova, izreče zahvalnicu pa razdijeli onima koju su posjedali. A tako i ribica – koliko su god htjeli…"

Blagovanje je za čovjekov život toliko važno da su ga gotovo sve religije uvrstile u simboliku govora i liturgijske obrede. Kruh koji podržava vremeniti život, s kojim je svaka druga nevolja lakše podnošljiva, kao zaštitni znak tjelesnog opstanka, poslužit će i Bogu da u njemu nastani svoju prisutnost i da tim kruhom nahrani ljudske duše vječnim životom što danas ostvaruju naša euharistijska slavlja. Isus koji je prošle nedjelje ugledao mnoštvo kao „ovce bez pastira" i poučio ga, ove nedjelje uočava da su ljudi gladni i da ih treba okrijepiti.

Zapovjedio je učenicima da to učine, no oni nisu imali dovoljno sredstava, bili su preslabi da bi problem riješili. Vrata strahu i rezignaciji tada se širom otvaraju. Tako se i danas ponaša većina ljudi kad se nađu pred obiteljskim poteškoćama, nacionalnom krizom ili pred svjetskim problemom gladi. Prvo što vide jest problem i zapreke koje stoje na putu rješenja. Po takvom načinu razmišljanja i ponašanja može doći i dolazi do još gorega: pobune, nasilja, terorizma. Isus, međutim reagira drukčije. On doduše ima na raspolaganju čudesne moći no ne žuri s njima; ne čini da komadi kruha pljušte s neba. Vidio je on i nemoć svojih učenika, ali je znao da nisu apsolutno nemoćni te da uvijek mogu i trebaju nešto učiniti. Kad su na raspolaganje stavili jedine zalihe: pet kruhova i dvije ribice, čudo je moglo obaviti svoj dio posla. Isus nije vidio najprije problem, zapreke i nemoguće, već ono što već postoji, vidio je moguće: uzeo je kruhove i ribe blagoslovio Boga i razdijelio ljudima; svi su blagovali i još je ostalo. Mnoštvo je čudo kruhova doživjelo kao senzaciju, ali nije razumjelo njegovo pravo značenje, već ga je protumačilo na svoj materijalistički i svjetovni način: ovoga Isusa valja učiniti kraljem, od daje kruha u izobilju. Kad je to vidio, Isus je od njihovih prizemnih namjera pobjegao sklonivši se u Očevu blizinu.

Isusovo umnažanje kruhova ima tri značenja. Prvo je čudo božanske moći i Isusova intervencija za naše materijalne potrebe: s neznatnim je zalihama nahranio 5000 ljudi. Ono objavljuje Božju ljubav koja se brine za naše tjelesne potrebe kao što se zemaljski očevi brinu za potrebe svoje djece.  Drugo značenje čuda je moralna pouka suodgovornosti: Isusovi učenici, Crkva danas i društvo u kojem djeluje kao kvasac, trebaju pokazati svijetu da je dijeljenjem, makar i nedostatnih sredstava koje posjeduju te vjerom u Boga, moguće riješiti svaki problem, pa i problem siromaštva i gladi. Svojevrstan je ispit savjesti Crkvi koja, istina, Caritasom ublažava bijedu siromašnih, ali društvo i politika moraju proći sredstva i načine pravednije raspodjele svjetskih zaliha tako da bogati i gladni zajedno sjednu za stol svjetskih krušnih zaliha. Crkva na ovom mjestu odlučno iskazuje svoju proročku dimenziju temeljenu na Evanđelju da će poticati novu pravednost kako bi se preobrazio svijet u kojem moćnici jednako podržavaju instinkt ljudske pohlepe i ozakonjenim prijevarama uzrokuju krizu gladi u nerazvijenim zemljama? Biti Crkva i kršćani danas, znači biti karitativni i udijeliti milostinju potrebitima, ali trebaju učiniti više od  toga - načiniti pritisak na savjest svjetskih i nacionalnih, društvenih i gospodarskih  struktura, na politiku i moral da krenu u akciju poštenije i pravednije raspodjele. Crkva mora biti glasnogovornica istine da su siromahe stvorili sebični ljudi i da su grešne strukture, nepravedno organiziranom podjelom, odgovorne za zlo materijalne bijede u svijetu. Stvoritelj je svoj stol prirodnih dobara i mogućnosti obilato poslužio, treba probuditi savjest bogatih u kojih je dovoljno inteligencije i sredstava za ravnopravniju podjelu. U Isusovu čudu kruhova problem gladi propituje na kojem je stupnju civilizacijska svijest suodgovornosti. Svako euharistijsko slavlje svjedoči Božju nakanu okupljanja na gozbu jednakosti  i proročku zadaću kršćana u svijetu.