Ponizna vjera otvara vrata Božje svemogućnosti.

(1 Kr 8,41-43; Gal 1,1-2.6-10; Lk 7, 1-10)

Glavna misao u poruci devete nedjelje izražava univerzalizam spasenja i međusobnu solidarnost ljudi na koju Bog gledan blagonaklono. Salomon se moli u novosagrađenom hramu i velikodušno zauzima za pogane i strance koji će doći i moliti se Bogu Izraelovu, da budu uslišani: "Usliši sve što zaište tuđinac, da bi upoznali svi narodi zemaljski ime tvoje i bojali se tebe kao narod tvoj Izrael". Ne samo izabrani narod, nego svi narodi trebaju slaviti Boga, misli Salomon, solidaran sa svim ljudima i participirajući na kasnijoj spoznaji: volja Božja je da svi narodi upoznaju istinu, da povjeruju u jednoga Boga i da se spase. Psalam je na istom tragu: "Hvalite Gospodina svi puci, slavite ga svi narodi!" (Ps 117 1.2). U evanđelju Isus susreće rimskog časnika, satnika neprijateljske vojske, poganina koji se s puno pouzdanja zauzima za svoga bolesnog slugu i za njega moli ozdravljenje. Satnik zna da nije dostojan čuda, pa se služi židovskim starješinama i oni, solidarni s njim, posreduju kod Isusa. Satnik je rekao:  "Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i ozdravit će sluga moj!" Židovi znaju da je satnik poganin, ali dobar je čovjek, njihov sponzor, da ima bezgranično pouzdanje u moć Isusove riječi, pa inzistiraju kod Isusa: "Dostojan je da mu to učiniš, jer voli naš narod i sinagogu nam je sagradio" (Lk 7,5). Sam Isus ostao je zadivljen vjerom jednoga stranca: "Ni u Izraelu ne nađoh tolike vjere", zato je učinio čudo i izliječio mu slugu. Prizor sugerira još jednu misao: dobro je služiti se zagovornom molitvom. Ima i danas onih koji misle da ne posjeduju jaku vjeru, da nisu dostojni, pa se preporučuju drugima u molitve i uzdaju se da će tako biti spašeni. S  druge strane, čini se da je i Bogu draga posrednička molitva i da joj se rado odaziva. Evanđelist Luka, opisanim prizorom, želi upozoriti na još neke stvari, primjerice na prosuđivanje i osuđivanje drugih i drukčijih. Kritika je vjerojatno bila upućena Židovima: ne smiju se uzdizati nad pogane, jer među njima može biti većih vjernika od njih samih. Možda se ovim primjerom obračunava i s kršćanima prve Crkve, barem s onima koji su tražili da pokršteni pogani održavaju Mojsijev zakon, da se obrezuju i da prihvate židovske običaje. Isus čudom satniku poručuje: umjesto da ih opterećujete, budite s njima solidarni, prihvatite ih takvima kakvi jesu, oni mogu biti bolji vjernici od vas. Upozorenje je možda upućeno i nama: nikada podcjenjivati one koji vjeruju malo drukčije. Zapravo ne bismo smjeli prosuđivati tuđu vjeru bili oni pravoslavni, protestanti, pa čak i pripadnici drugih religija, osobito danas kada u naše zemlje dolazi mnoštvo stranaca od turista i sezonskih radnika do prognanika i izbjeglica, pa i onih gospodarskih. U kritici sv. Luke mogli bi se prepoznati i isključivi vjernici ili fanatici kojima nedostaje čovjekoljublje, jednostavnost, poniznost i temeljno prihvaćanje drugih, oni koji u svojim uvjerenjima sebe stavljaju u središte. Trebali bi se ugledati u Židove, biti solidarni s drugima premda nisu naši, jer nas mogu iznenaditi svojom dobrotom; uostalom, mi kod svake svete mise, dok se spremamo pristupiti stolu Gospodnjem, ponavljamo riječi jednog poganina. Još nešto: važnija od svega je vjera u osobu Isusa Krista i u njegovu poruku spasenja, u Evanđelje kojemu treba ostati vjeran onakvom kako nam je navješteno. Sv. Pavao u drugom čitanju govori o opasnosti iskrivljivanja Evanđelja i prilagođavanja istog našim prohtjevima, a ono je zapravo jedina prava istina. Zato Pavao, u žaru svoje revnosti, proklinje one koji iskrivljuju Kristov nauk. Poruka nas, nadalje, uči da je za ljude od presudne važnosti doći pred Boga s vjerom, biti ponizan, pošten i čovjekoljubiv. Isus kaže da molitva takvog čovjeka ima izgleda i da otvara vrata Božje solidarnosti, kako slikovito tvrdi i sv. Augustin: "Potoci milosti ne teku uz brdo oholosti, nego samo u doline poniznosti."