Rim - Opća skupština Papinskih misijskih djela održava se od nedjelje 28. svibnja u centru Salesianum u Rimu. Nacionalni ravnatelji PMD iz cijeloga svijeta svake se godine susreću kako bi zajednički analizirali stanje evangelizacije svijeta. Ovogodišnja tema je: Misije, srce kršćanske vjere.

Predstavljajući temu susreta, nadbiskup Protase Rugambwa, tajnik Kongregacije za evangelizaciju naroda i predsjednika Papinskih misijskih djela, u ponedjeljak 29. svibnja otvorio je rad Glavne skupštine PMD, koja će se održavati u Rimu sve do 3. lipnja. U pozdravnom govoru zahvalio je svima koji „rade uime i za dobro Papinskih misijskih djela". U zajedništvu s papom Franjom ne prestajmo poticati jedni druge da bez straha i s velikom radošću naviještamo uskrslog Krista, kako bi Crkva pomirenih bila otvorena svima, da uvijek svima može na učinkoviti način komunicirati milost spasenja. Nitko nije isključen. Svi su u središtu evangelizacije, rekao je. U drugom dijelu govora, mons. Rugambwa predstavio je neke izazove, podsjećajući na svoj govor od prije pet godina: „Još nismo završili naše razmišljanje i raspravu o Papinskim misijskim djelima koja u isto vrijeme ovise od Papi i biskupima". Nadbiskup je zatim pozvao sve sudionike na iskreno i otvoreno promišljanje „o budućnosti institucija koje ne mogu biti vođene zastarjelih shvaćanjem koje poziva da sve ostane kao što je i prije bilo". Moramo pokazati smjelost i kreativnost u razlučivanju i promišljanju o našim strukturama, stilovima i metodama, rekao je.

Nakon govora mons. Rugambwe održan je izbor izvršnih moderatora ovogodišnjeg zasjedanja i predstavljanje novoimenovanih nacionalnih ravnatelja. Slijedio je izvještaj o prošlogodišnjoj Općoj skupštini.
Prije same razrade teme nastupile su dvije redovnice iz misijske ustanove Mater Ecclesiae koje su svjedočile o velikoj važnosti postojanja te ustanove i iskreno zahvalile onima koji omogućavaju da ustanova takve vrste može i dalje postojati. Izvijestile su da u toj ustanovi trenutačno žive redovnice iz 32 zemlje svijeta, iz 95 različitih redovničkih kongregacija. Slijedilo je predavanje J. A. Barreda OP, profesora misiologije na sveučilištu Urbanijana.

Na kraju radnog dana pridružio im se i kardinal Fernando Filoni, prefekt Kongregacije za evangelizaciju naroda koji je otvoreno odgovarao na pitanja koja su mu postavljali nacionalni ravnatelji. Između ostaloga objavio je odobrenje Svetoga Oca da mjesec listopad 2019. godine bude spomen na stogodišnjicu proglašenja apostolskog pisma Maximum illud pape Benedikta XV., o promicanju misijske djelatnosti Crkve, prema apostolskoj pobudnici Evangelii Gaudium.

Na ovogodišnjem zasjedanju Opće skupštine PMD sudjeluju i dvojica ravnatelja Crkve u Hrvata, mons. Luka Tunjić, nacionalni ravnatelj PMD Bosne i Hercegovine i vlč. Antun Štefan, nacionalni ravnatelj PMD Hrvatske.

29. svibnja 2017. - Papa primio kanadskog premijera

Vatikan - Papa Franjo primio je 29. svibnja u audijenciju kanadskoga premijera, Justina Trudeaua, koji se potom sastao s kardinalom Pietrom Parolinom, državnim tajnikom, u čijoj je pratnji bio mons. Paul Richard Gallagher, tajnik za odnose s državama, priopćio je Tiskovni ured Svete Stolice.

U srdačnim razgovorima istaknuti su dobri bilateralni odnosi između Svete Stolice i Kanade, kao i doprinos Katoličke Crkve društvenom životu te zemlje. U nastavku je bilo riječi o temama integracije i pomirenja, kao i slobode vjere, a razgovaralo se također o aktualnim etičkim pitanjima.

Razmatrana su, na kraju, također u svjetlu rezultata nedavnoga sastanka na vrhu G7, neka pitanja međunarodnog karaktera, s posebnim naglaskom na stanje na Bliskom istoku i na područjima na kojima se vode sukobi.

28. svibnja 2017. - Papin nagovor uz molitvu Kraljice neba

Crkva postoji samo zato kako bi navještala Isusovo Evanđelje

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Danas se, u Italiji i u nekim drugim zemljama, slavi Isusovo Uzašašće na nebo, četrdeset dana nakon Uskrsa. Tekst Evanđelja (usp. Mt 28, 16-20), kojim se zaključuje Matejevo Evanđelje, predstavlja nam trenutak konačnog oproštaja uskrsloga Gospodina od svojih učenika. Prizor se odigrava u Galileji, mjestu gdje ih je Isus pozvao da ga slijede i tvore prvu jezgru njegove nove zajednice. Sada su ti učenici prošli kroz „oganj" muke i uskrsnuća; ugledavši uskrslog Gospodina, poklonili su mu se nice, no neki još uvijek sumnjaju. Toj uplašenoj zajednici Isus ostavlja golemu zadaću evangelizacije svijeta; i taj zadatak konkretizira zapovijeđu da poučavaju i krste u ime Oca, Sina i Duha Svetoga (usp. r. 19).

Isusovo Uzašašće na nebo predstavlja stoga završetak poslanja koje je Sin primio od Oca te početak nastavka toga poslanja od strane Crkve. Od toga trenutka, od trenutka uzašašća, naime, Kristova prisutnost u svijetu događa se posredstvom njegovih učenika, onih koji u njega vjeruju i naviještaju ga. To će poslanje trajati do svršetka povijesti svijeta i svakodnevno će uživati pomoć uskrsloga Gospodina: „Ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta" (r. 20).

Njegova prisutnost daje snagu u progonima, utjehu u nevoljama, potporu u teškim situacijama na koje se nailazi u poslanju i naviještanju evanđelja. Uzašašće nam doziva u pamet tu pomoć Isusa i njegova Duha koji daje pouzdanje i sigurnost našem kršćanskom svjedočenju u svijetu. Otkriva nam zašto Crkva postoji: Crkva postoji zato da naviješta evanđelje, samo zbog toga! Za Crkvu je naviještanje evanđelja ujedno radost. Crkva, to smo svi mi koji smo kršteni. Danas smo pozvani bolje razumjeti da nam je Bog dao veliko dostojanstvo i odgovornost da ga naviještamo svijetu; da ga približimo čovjeku. To je naše dostojanstvo, to je najveća čast svakog od nas, svih krštenika!

Na ovu svetkovinu Uzašašća, dok upiremo pogled prema nebu, kamo je Krist uzašao i gdje sjedi s desne Očeve, učvrstimo svoje korake na zemlji kako bismo nastavili s oduševljenjem i hrabro svoj put i svoje poslanje svjedočenja i življenja evanđelja u svim sredinama. Ipak, svjesni smo da ono ne ovisi prije svega o našim silama, organizacijskim sposobnostima i ljudskim resursima. Jedino svjetlom i snagom Duha Svetoga možemo plodonosno ispunjavati svoje poslanje da pomažemo da drugi sve više upoznaju i iskuse Isusovu ljubav i nježnost.
Utecimo se molitvom Djevici Mariji da nam pomogne kontemplirati nebeska dobra, koja nam Gospodin obećava te da postanemo sve vjerodostojniji svjedoci njegova uskrsnuća, istinskoga Života.

Nakon molitve Kraljice neba

Draga braćo i sestre, želim ponovno izraziti svoju blizinu dragom bratu papi Tawadrosu II. i čitavom egipatskom narodu, koji su prije dva dana nanovo pogođeni okrutnim činom nasilja. Žrtve, među kojima ima i djece, su vjernici koji su putovali u jedno svetište kako bi se molili, a ubijeni su nakon što su odbili zanijekati svoju kršćansku vjeru. Neka Gospodin primi u svoj mir ove hrabre svjedoke, ove mučenike, i obrati srca terorista.

Molimo također za žrtve užasnog atentata koji se ponedjeljak dogodio u Manchesteru, gdje su mnogi mladi životi okrutno prekinuti. Izražavam svoju blizinu obiteljima i svima koji oplakuju njihovu smrt.

Danas se slavi Svjetski dan sredstava društvene komunikacije, na temu: „Ne boj se jer ja sam s tobom" (Iz 43, 5). Sredstva društvene komunikacije pružaju mogućnost međusobne razmjene informacija te brzog i kapilarnog širenja vijesti. Te informacije mogu biti lijepe ili ružne, istinite ili lažne. Molimo da priopćavanje, u svim svojim oblicima, bude doista učinkovito i izgrađujuće, u službi istine, odbacujući predrasude, a šireći nadu i pouzdanje u našem vremenu.

Poseban pozdrav i ohrabrenje upućujem predstavnicima dobrovoljačkih udruga koje promiču donaciju organa, taj „plemeniti i zaslužni čin" (Katekizam, br. 2296). Pozdravljam također djelatnike Mediaset Roma, s nadom da će se njihova situacija s poslom riješiti, vodeći se za ciljem ostvarivanja pravog dobre te tvrtke i ne ograničavajući se na puki profit već poštujući prava svih uključenih osoba: a prvo pravo je pravo na rad.

Želim zaključiti s velikim pozdravom Genovljanima i veliko hvala na toploj dobrodošlici koju su mi jučer iskazali. Neka ih Gospodin obilno blagoslovi, a Majka Božja čuva.

Želim svima dobru nedjelju. Molim vas, nemojte zaboraviti moliti za mene. Dobar tek i doviđenja.

24. svibnja 2017. - Papina kateheza na općoj audijenciji u srijedu

Emaus - hod nade (24,28-32)

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Danas se želim zadržati na iskustvu dvojice učenika iz Emausa, o kojima se govori u Lukinom Evanđelju (usp. 24, 13-35). Zamislimo taj prizor: dvojica razočaranih, žalosnih ljudi idu putem, uvjereni da ostavljaju iza sebe gorčinu jednoga događaja koji je loše završio. Prije te Pashe bili su puni oduševljenja: uvjereni da će ti dani biti presudni za njihova očekivanja i za nadu čitavog naroda. Isus, kojem su povjerili svoj život, kao da je konačno prispio do presudne bitke: sada će očitovati svoju moć, nakon dugog razdoblja pripreme i skrivenosti. To je ono što su očekivali. No, nije bilo tako.

Dvojica su putnika gajila isključivo ljudsku nadu, koja se sada raspršila. Taj križ podignut na Kalvariji bio je najrječitiji znak jednog poraza kojem se nisu nadali. Ako je taj Isus bio doista po Božjem srcu, morali su zaključiti da je Bog bio slab i bespomoćan u rukama nasilnika, nesposoban suprotstaviti se zlu.

Tako su, tog nedjeljnog jutra, njih dvojica bježala iz Jeruzalema. Pred očima su im još uvijek događaji Isusove muke i smrti, a u duši bolno prisjećanje na te događaje, za vrijeme prisilnog subotnjeg počinka. Taj blagdan Pashe, koji je trebao uvesti u pjesmu oslobođenja, sada se pretvorio u najbolniji događaj njihova života. Ostavljaju Jeruzalem i odlaze negdje drugdje, u jedno mirno selo. Čitavom svojom pojavom odaju osobe spremne izbrisati sjećanje koje razdire dušu. Oni, dakle, idu žalosni putem. Taj scenarij – put – imao je već važno mjesto u evanđeoskim izvješćima; sada će to postajati sve više, u času u kojem se počinje ispredati povijest Crkve.

Isusov susret s dvojicom učenika čini se potpuno slučajnim: nalik je jednom od usputnih susreta koji se događaju u životu. Dvojica učenika hodaju zamišljeni i taj neznanac im prilazi. To je Isus, ali njihove oči nisu kadre prepoznati ga. I tada Isus započinje svoju „terapiju nade". To što se događa na tome putu je jedna terapija nade. Tko je provodi? Isus.

On prije svega pita i sluša: naš Bog nije nametljivi Bog. Premda mu je već poznat razlog razočaranja te dvojice, ostavlja im vremena da mogu duboko proniknuti gorčinu koja ih je obuzela. Iz toga izlazi ispovijest koja se opetovano ponavlja u životima ljudi: „A mi se nadasmo… A mi se nadajmo…" (r. 21). Koliko je samo tuge, koliko poraza, koliko neuspjeha u životu svakog čovjeka! U konačnici, svi smo pomalo nalik toj dvojici učenika. Koliko smo se puta u životu nadali, koliko puta smo osjetili da nam je sreća nadohvat ruke, a zatim smo se našli na tlu razočarani. Ali Isus putuje s ta dva klonula čovjeka koji hodaju pognute glave. I putujući s njima, na diskretan način, uspijeva ponovno dati nadu.

Isus im prije svega govori kroz Pisma. Onaj tko uzme u ruke Božju knjigu neće na njezinim stranicama naći priče o junaštvu bez žrtve, munjevitim osvajačkim podvizima. Prava nada nije po maloj cijeni: ona uvijek vodi kroz poraze. Nada onoga koji ne trpi, možda i nije nada. Bogu se ne sviđa da ga se ljubi kao što bi se ljubilo vojskovođu koji vodi svoj narod k pobjedi zatirući u krvi svoje neprijatelje. Naš Bog je blijedo svjetlo koje sja u hladnom i vjetrovitom danu, i kolikogod da se njegova prisutnost na ovome svijetu činila krhkom, On je izabrao mjesto koje svi preziremo.

Zatim Isus ponavlja za dvojicu učenika stožerni čin svake euharistije: uzima kruh, blagoslivlja ga, lomi i daje im. Nije li u tome nizu gesti sadržana čitava Isusova povijest? I nije li, u svakoj euharistiji, sadržan također znak onoga što Crkva mora biti? Isus nas uzima, blagoslivlja nas, „lomi" naš život – jer nema ljubavi bez žrtve – i prinosi ga drugima, prinosi ga svima.

Taj Isusov susret s učenicima iz Emausa je vrlo kratak. Međutim, u njemu je sva sudbina Crkve. Govori nam da kršćanska zajednica nije zatvorena u neku utvrdu opasanu bedemom, već hodi u svojem najvitalnijem ozračju, to jest putu. I tamo susreće ljude, s njihovim nadama i njihovim – katkad bolnim – razočaranjima. Crkva sluša živote ljudi, kako oni izlaze iz škrinje osobne savjesti, da bi zatim prinijela riječ života, svjedočanstvo ljubavi, ljubav vjernu sve do kraja. I tada srce osoba počinje ponovno plamtjeti nadom.