Blažena Djevica Marija Anđeoska (Porcijunkula)

Mala crkvica Gospe od Anđela u blizini Asiza, zvana „Porcijunkula", bila je svetom Franji Asiškom posebno draga. Ta je crkvica kolijevka triju franjevačkih redova, a kod nje je sveti Franjo i umro. Postala je glasovita po cijelom svijetu radi posebnih oprosta koje su pape udi­jelili onima koji posjete tu crkvu. Honorije III. je udijelio potpuno oproštenje za sve dane u godini. Kasnije je po savjetu kardinala to ograničio na razdoblje: od Večernje 1. kolovoza do Večernje slijedećeg dana. Inocent XII. ponovno je odredio kako se oproštenje može dobiti na sve dane u godini. Pavao III. je razjasnio kako je to oproštenje potpuno, a sveti Pio X. kako se može dobiti i više puta na dan. Prema odredbama kasnijih papa "Porcijunkulski oprost" može se primiti, uz uobičajene uvjete, samo jedanput u svakoj franjevačkoj crkvi i u svim ostalim župskim crkvama svijeta, od podne prošlog do ponoći da­našnjeg dana.

Blažena Djevica Marija se inače pod gornjim naslovom štuje kao Kraljica anđela. Arkanđeo Gabrijel navijestio je Kristovo utjelovljenje (Evanđelje); anđeli su pjevali slavu Bogu kad je BDM rodila Isusa. Marija je uznesena nad korove anđeoske.

Današnje bogoslužje stavlja nas u radosno raspoloženje koje pro­izlazi iz svijesti kako je Crkva kojoj pripadamo Kristov stan, i stan Blažene Djevice Marije, i u tom stanu imamo čvrstu zaštitu, puninu Božje milosti, oproštenja i spasenja. Kako Opća Crkva tako jednako i partikularna Crkva, svaka biskupija i redovnička zajednica, osjeća radost zbog zaštite Presvete Djevice. Štova­nje Blažene Djevice Marije u Franjevačkom redu ima korijen u povezanosti svetog Franje s crkvom svete Marije Anđeoske. Bogoslužje joj stavlja u usta riječi iz knjige Sirahove: „Dođite k meni svi koji me žudite i nasitite se plodovima mojim."

Sveti Stjepan I., papa

O životu i ličnosti sv. Stjepana, pape, mnogo se ne zna sigurno, jer povijesni izvori o njemu različito tvrde. Sasvim je sigurno da je bio Rimljanin i da je upravljao Crkvom kao papa od 254. do 257. g. Za vrijeme svoga pontifikata vodio je žestoke borbe sa sv. Ciprijanom i s jednim dijelom afričkih i maloazijskih biskupa u vezi s ponovnim krštenjem krivovjeraca koji su prelazila u Katoličku Crkvu. Stjepan je naime, kao i većina biskupa na Zapadu, stao na stanovište da valjano krštene krivovjerce ne treba ponovno krstiti kad prelaze u Katoličku Crkvu, dok su Crprijan i neki afrički i maloazijski biskupi bili protivnog mišljenja. Zbog toga je prijetila skizma. Ipak do toga nije došlo jer u roku od godine dana umri je i sv. Stjepan i sv. Ciprijan. Stjepan se također borio i za primat rimskog biskupa kao Petrova nasljednika.

Na temelju predaje i nekih povijesnih dokumenata Rimski marti-rologij govori o mučeništvu sv. Stjepana. Naime, za vrijeme Valerijanova progonstva, dok je sv. Stjepan misio u Rimu na Kalistovu groblju, upali su vojnici i Stjepanu odrubili glavu na njegovu tronu. Kršćani su poslije opjevali njegov život i njegovo mučeništvo.

Blaženi Petar Faber, svećeniiik, Družbe Isusove, rođen u Villaretu, savojskom selu, 1506. godine a umiro u Rimu 1546. godine. Papa Pao IX. je odobrio njegovo što­vanje kao blaženika.

Sveta Teodata i tri njezina sina podnosoše mučeništvo u Niceji (Bitinija) po nairedbi Niketija, bitinskoga konzula.

Sveti Rutilij, afrički mučenik, koji je često bijegom izmakao mu­čenju, a ponekad se iskupljivao novcem. Napokon je iznenada uhvaćen, silno mučen i bačen u vatru.

Sveti Maksim, padovanski biskup, poznat kao čudotvorac.

Rođen je u Sardiniji pri kraju 3. stoljeća. Ubrzo je otišao u Rim i postao klerikom, a 345. godine izabran je za prvoga verčelskog biskupa (Pijemont, Italija). Njegovom zauzetošću kršćanstvo se ubrzo proširilo u pijemontskom kraju. Život klera je reformirao tako što je po raznim mjestima svoje biskupije podizao kuće u kojima su svećenici zajedno živjeli. Tako je prvi na Zapadu osnovao redovničke zajednice za dijecezanske svećenike. Zajedno s Hilarijem Poitierskim snažno se borio protiv arijenizma. Na sinodi u Milanu 355. godine energično je branio Atanazija Aleksandrijskog. Zbog toga ga je car Konstantin protjerao u progonstvo: najprije u Palestinu, zatim u Kapadociju i napokon u Egipat. U progonstvu je silno trpio od arijevaca, ali se i povezao s mnogima koji su branili Nicejsko vjerovanje. Nakon smrti cara Konstantina vratio se u svoju biskupiju, gdje je zbog iscrpljenosti ubrzo umire, godine 371. Vjernici su ga odmah počeli štovati kao mu­čenika zbog pretrpljenih muka u progonstvu i u borbi protiv arije­nizma.

Euzebije je svojim životom, živom i pisanom riječju zaista bio pravi pastir, i veliki svjedok i branitelj Kristova božanstva. To se vidi iz odlomka njegova pisma što se nalazi u Časoslovu.

Sveti Stjepan I., papa

O životu i ličnosti sv. Stjepana, pape, mnogo se ne zna sigurno, jer povijesni izvori o njemu različito tvrde. Sasvim je sigurno da je bio Rimljanin i da je upravljao Crkvom kao papa od 254. do 257. g. Za vrijeme svoga pontifikata vodio je žestoke borbe sa sv. Ciprijanom i s jednim dijelom afričkih i maloazijskih biskupa u vezi s ponovnim krštenjem krivovjeraca koji su prelazila u Katoličku Crkvu. Stjepan je naime, kao i većina biskupa na Zapadu, stao na stanovište da valjano krštene krivovjerce ne treba ponovno krstiti kad prelaze u Katoličku Crkvu, dok su Crprijan i neki afrički i maloazijski biskupi bili protivnog mišljenja. Zbog toga je prijetila skizma. Ipak do toga nije došlo jer u roku od godine dana umri je i sv. Stjepan i sv. Ciprijan. Stjepan se također borio i za primat rimskog biskupa kao Petrova nasljednika.

Na temelju predaje i nekih povijesnih dokumenata Rimski marti-rologij govori o mučeništvu sv. Stjepana. Naime, za vrijeme Valerijanova progonstva, dok je sv. Stjepan misio u Rimu na Kalistovu groblju, upali su vojnici i Stjepanu odrubili glavu na njegovu tronu. Kršćani su poslije opjevali njegov život i njegovo mučeništvo.

Blaženi Petar Faber, svećeniiik, Družbe Isusove, rođen u Villaretu, savojskom selu, 1506. godine a umiro u Rimu 1546. godine. Papa Pao IX. je odobrio njegovo što­vanje kao blaženika.

Sveta Teodata i tri njezina sina podnosoše mučeništvo u Niceji (Bitinija) po nairedbi Niketija, bitinskoga konzula.

Sveti Rutilij, afrički mučenik, koji je često bijegom izmakao mu­čenju, a ponekad se iskupljivao novcem. Napokon je iznenada uhvaćen, silno mučen i bačen u vatru.

Sveti Maksim, padovanski biskup, poznat kao čudotvorac.