Evanđelje druge korizmene nedjelje svjedoči nam o nečemu sasvim
drukčijem od onog normalnog
Isusovog javnog djelovanja. Do ovoga trenutka, u Markovom evanđelju, Isus
liječi bolesne, oslobađa od zlih duhova, ... No, sada čini sasvim nešto
drugo, nešto neobično.
U prijašnja dva odlomka (Mk 8, 31-9,1) Isus otkriva svoj pravi
identitet Mesije.
Otkriva kako Mesija
ustvari treba trpjeti i umrijeti na križu kako bi se proslavio i spasio
svijet te oni koji ga zaista žele slijediti moraju činiti isto. Odnosno,
uzeti svoj križ i poći za njim.
Učenici su smeteni zbog toga, jer su kao i svi ostali židovi
očekivali Mesiju koji će biti moćan i jak, a ne kao netko tko će kao
proklet od Boga morat visjeti na drvu križa. No, ljudsko poimanje jakosti i moći nije isto kao i Božje. Isus nam otkriva da se
mesijanska snaga nalazi u malenom, u skrivenom i u slabom.
Uze sa sobom Petra, Jakova i Ivana
U Markovom evanđelju, Isus nekoliko puta poziva baš ovu trojicu
apostola. Prvi puta, kada ih evanđelist navodi, je poziv prvih učenika,
zatim kada je uskrisio Jairovu kćer, nakon toga u današnjem odlomku te će
posljednji put biti u maslinskom vrtu nakon posljednje večere.
Pitanje koje si možemo postaviti ispred te odluke je „zašto baš
ta trojica?". Zašto Isus svaki puta kada radi nešto neobično i važno, zove samo njih trojicu, a ostale ne?
Koliko puta Isus želi povesti i nas u osamu, na visoku goru?
Svakog od nas posebno Isus poimence zove kako bismo bili s njim. Želi
osobni odnos sa svakim od nas. Želi da u njegovom društvu naučimo
usmjeriti pogled prema onom vječnom, neprolaznom.
Haljine mu postadoše
sjajne, bijele
veoma
Ono o čemu trojica svjedoče, a sveti Marko nam o tome piše, je
nešto još neviđeno. Isus objavljuje učenicima ono što će se dogoditi
nakon što Sin Čovječji umre na križu. To je za apostole toliko novo i
neviđeno i najviše od svega, neshvatljivo. Još uvijek svoj pogled imaju
usmjeren prema materijalnim stvarima, prema prolaznom. Još uvijek ne
shvaćaju tko je zapravo Isus Krist, iako je Petar već ispovjedio svoju
vjeru u Pomazanika (Mk 8, 29).
Evanđelist nam želi reći da nisu naše snage koje nam pomažu da
progledamo, vidimo Boga i svim srcem prionemo uz njega, nego je to upravo
Bog koji otvara oči našega srca. On je taj koji otkriva svoju snagu i
slavu.
No, kako bi Bog to mogao napraviti, potrebno mu je nešto naše. Kako bismo
i mi mogli vidjeti nešto što nitko na svijetu ne može napraviti, nijedan
bjelilac na
zemlji, moramo pustiti da nas
Isus, kao Petra, Jakova i Ivana odvede u osamu, na visoku goru.
Bogu je potreban naš intiman odnos s njim koji njegujemo preko
sakramenata pričesti i ispovijedi te u našoj osobnoj molitvi. Potreban mu
je naš odgovor na njegov poziv u osamu.
Učitelju, dobro nam je ovdje biti!
Petar je svjestan da se dogodilo nešto otajstveno. Osjeća da to
što vidi zahvaća i njega. Njegovo iskustvo Isusove preobrazbe je još
uvijek samo na bazi osjećaja. I to nije ništa negativno. Osjećaji su dio
nas i oni nam pomažu u našem biti s Gospodinom. Ali nisu dovoljni. Bog nas želi
cijele! On žudi za cijelim svojim stvorenjem, a ne za samo jednim
dijelom.
Petar je pogodio jedan dio od onoga što je vidio – biti s
Gospodinom je dobro, na grčkom
je evanđelist napisao lijepo. Zaista je lijepo biti s Gospodinom. No, Isus,
iako je pozvao samo trojicu kako bi iskusili preobraženje, želi da se
vrate među ljude.
Nakon toliko bliskog susreta s Bogom koji se objavio na gori u
oblaku, Isus želi da trojica učenika prenesu to iskustvo drugima, ali tek
nakon uskrsnuća. To iskustvo Boga ne smiju zadržati za sebe, nego ga
prenijeti drugima. Ali kako ako im je zabranio da govore o tome?! Isus
želi da se vrate u svakodnevicu i da u njoj žive isto kao što su živjeli
taj lijepi
trenutak na visokoj gori.
|