Ojačaj nam vjeru, Gospodine!

(Hab 1,2-3; 2,2-4; 2 Tim 1, 6-8.13-14; Lk 17, 5-10)

Promatrajući Isusa koji je iz dana u dan činio čudesna znamenja nad bolesnicima i opsjednutima, učenici su vjerojatno zaželjeli da mu se u tom dopadljivu poslu pridruže, pa da i sami budu  traženi i pozivani na sve strane kao i njihov Učitelj. Isus ih je uvjeravao da sve to čini duboka vjera u Boga, ona sve to nemoguće među ljudima čini mogućim. Učenici su tada pošli u svijet i uvjerili se da je vjera doista bitni odnos između Boga i ljudi, no nisu u svemu bili uspješni kao Isus. Negdje su bili sasvim nemoćni. Primjerice, nisu mogli ozdraviti jednog opsjednutoga. Kad ga je Isus ozdravio, upitali su ga zašto oni to nisu mogli učiniti. On im je rekao da nemaju vjere. Možda se iz toga iskustva vinula molba: „Ojačaj nam vjeru!"

Zanimljive su misli iz prvog čitanja gdje je manje poznati prorok Habakuk, premda čovjek vjere, također osjetio nemoć pred naraslim društvenim problemima njegova vremena, pa su gorka osobna iskustva zamračila horizonte do te mjere da se počeo teško snalaziti. Posvuda oko sebe gledao je nepravde: bogati ugnjetavaju siromahe, jaki iskorištavaju slabe, bijesne svađe, raspojasali se pljačka i nasilje, a on se iz svoje nemoći obraća Bogu: „Dokle ću, Gospodine, zapomagati, a da ti ne čuješ?" Gospodin ga ipak uslišao i u viđenju mu dao nadu u obliku maloga svjetla u daljini; onako neznatno uspješno se borilo protiv tame i on je počeo razabirati da dolaze bolja vremena. Čuo je riječi da spasenje stiže, polako, i da valja čekati, te sigurnost da neće zakasniti.

Sekularizirani svijet u kojem društvo ne računa s Bogom, organizira se kao da Boga nema. Znanost mu je dala veliku dozu samopouzdanja, čak osamostaljenja, uvjeravajući ga da može sve. Čini se da ga je uspjela uvjeriti i to da mu Bog uopće nije potreban. No problemi koje je ta ista znanost stvorila toliko su narasli da čovječanstvo sve više plaše. Društvene nepravde i krvavi ratovi ozbiljno su uzdrmali njegovo samopouzdanje. Može se lako dogoditi da i moderni čovjek sa svojom slabom ili nikakvom vjerom ponovno dođe pred Boga s molbom Isusovih učenika: „Gospodine, ojačaj nam vjeru!" Naime, vidici  naše budućnosti  zamračili su se, potrebno nam je njegovo svjetlo da bismo pronašli izlaz iz sve opasnijih društvenih, političkih, gospodarskih kriza, čak i krize smisla života… U takvom svijetu žive kršćani, no i njihova vjera je slaba. Kad se u nju pouzdaju ne urodi plodom oduševljenja, zato što je  izvanjska, obredna i formalistička i u njoj nema onog sinovskog predanja Bogu kakvo je Isus gajio u srcu prema svome nebeskom Ocu. Isus bi se, vjerojatno, i nama čudio da imamo malu vjeru i kazao nam da bismo s vjerom malom kao zrno gorušice činili čuda. Učenicima je rekao da bi mogli dud presaditi u more, nas bi možda poštedio te slike, jer znamo da takvo čudo ne bi imalo smisla (što će dud u moru!), ali slika i nama može poslužiti da zamislimo kako veliku moć Bog stavlja na raspolaganje vjerniku kad mu i ne moguće postaje mogućim. Vjera je plodna dubina u dnu čovjekove duše, sveto mjesto na kojem su ukorijenjene brojne mogućnosti; iz tih dubina one niču i rastu, jer je tu neposredna Božja blizina. Uvelike je utješna spoznaja da i malom vjerom mogu sebi pomoći kad Bog u srce posije naoko neznatnu gorušicu vjere, kad ju brižno njegujem, razgrana se i donese nevjerojatne plodove.

Zadnji odlomak iz evanđelja svraća pozornost na kod ljudi uvriježeno mišljenje da je vjera intelektualno shvaćanje određenih istina, što i nije sasvim krivo, ali znanje o vjeri treba iz razuma prijeći u srce i zahvatiti čitavoga čovjeka: njegovo ponašanje, odnose sa svijetom, s drugim ljudima i s Bogom - sveukupni život. Bog vjeru ne daje da bi ljudi činili čuda i pravili se važni, kao da su oni gospodari toga Božjega dara. Ne, oni su sluge! Vjerovati znači biti poslušan Bogu i posluživati bližnje kao što su nekoć sluge posluživale svoje gospodare. Vjernik tada ostaje zadivljen što Bog po njegovu služenju ljudima izvodi svoja divna djela.