2. prosinca 2018. - 1. nedjelja Došašća
Kaotičnost svijeta i razlozi za nadu
(Jer 33,14-16; 1 Kor 12-4,2; Lk 21,25-28.34-36)
Riječ Božja apokaliptičkim slikama govori o kaotičnosti našega svijeta, „tjeskoba naroda, poljuljane kozmičke sile, prirodne katastrofe, strahovi". Iz tolika nereda ljudi su vapili za izbavljenjem, moleći od Boga spasitelja, Mesiju koji će dokrajčiti neodrživi razorni sustav i uspostaviti novi poredak s vladavinom dobra, mira i blagostanja. Starozavjetna ih je nada krijepila da izdrže u vrtlogu promjena. O punini vremena Bog je doista poslao spasitelja, Isusa. No Mesija stari poredak nije dokrajčio, nego je u njega unio ljubav i pozvao ljude da tom spasonosnom „alatkom" poprave i preobraze svijet. Pokazao im je kako se to radi: kaotična stanja bolesti pretvarao je u zdravlje, smirivao je bure i divlje vjetrove obraćao u utihu, hranio je gladne pokazavši im da ljubav ima moć s pet kruhova i nekoliko ribica nahraniti tisuće, pretvarao je vodu u vino i tješio tužne, čistio gubave, oslobađao opsjednute, mrtve vraćao u život i svima naviještao novi svijet – Kraljevstvo Božje. Upućivao je na novu Božju stvarnost, „novo nebo i novu zemlju" poduzimajući sve da ih uvjeri kako su novi počeci mogući i u njihovu nesavršenu svijetu, a Bog će na kraju vremena ljudska nastojanja privesti Punini. Kaotičnost grijeha i zla se, međutim, svom silinom obrušila i na Isusa, polomila mu čudesne alatke ljubavi i dobrote, ubila ga i pokopala. Svijet je bio uvjeren da se definitivno obračunao porukom Radosne vijesti, tom utopijom Mesije-sanjara s drugoga svijeta, ali dogodilo se nešto neočekivano i nezamislivo: Bog je svoga Sina Isusa uskrisio od mrtvih, uveo u slavu i svijetu objavio da će ponovno doći kao pravedan Sudac da svečano uspostavi svoje Kraljevstvo. Sjeme toga slavnog Kraljevstva, sjeme spasenja, što ga je Isus posijao o svom prvom dolasku, niklo je i počelo se čudesno širiti s kraja na kraj zemlje. Njegovi su učenici, naime, nastavili djelo svoga učitelja i započeli mučnu, ali nezaustavljivu evangelizaciju svijeta uz pomoć božanske sile, Duha Svetoga. Nadahnuti tom snagom oni, po Crkvi, i danas uvjeravaju svijet da je uza svu tragičnost događaja, oporavak ipak moguć, da je ljubav jača od mržnje, i da pravedniji i čovjeka dostojniji svijet nije utopija, koliko god se to na izvan činilo. Crkva ponegdje susreće apokaliptički dramatične događaje, ali unatoč svemu propovijeda i evangelizira narode. To čini slaveći s njima tijekom liturgijske godine Kristovo vazmeno otajstvo, istinu da je život jači od smrti. Ona jača i hrabri ljude da ne odustanu od vjere u Božje spasenje, od ljubavi i nade te da je moguće naći odgovore i na tjeskobna pitanja.
Prva crkva, u kojoj je nastalo današnje evanđelje, propovijedala je nadu narodu Božjem koji je prolazio tjeskobu dramatičnog pustošenja Jeruzalema. Taj su nemili događaj neki doživljavali kao smak svijeta, jer je bio doista strašan (prisjetimo se Vukovara!). Crkva je tada, na Isusova usta pronosila poruku: koliko god bile dramatične i kaotične nevolje ovoga svijeta, koliko god vas plašile, one ne smiju pokolebati vašu vjeru i zatamniti horizonte vaše nade utemeljene na Kristovu uskrsnuću; ona je presudna za naše snalaženje u svijetu nereda.
Naši mediji često upozoravaju da su odgovorni ljudi iz svijeta svratili u Hrvatsku da ispitaju javno mnijenje: stojimo jako loše. Više od osamdeset posto građana je uvjereno da Hrvatska ide krivim putem, u propast. Pesimizam se uvukao u ljude ukorijenjene u nevolje: nagomilalo se mnoštvo neriješenih problema, nema gospodarske strategije, zavladao je strah od gubitka radnih mjesta, rastače se nacionalni i kulturni identitet, ne funkcionira prana država, demokracija formalno postoji, ali izabrani ne poštuju svoju izbornu bazu, nije im stalo do općeg dobra, već gledaju svoje interese i svaki čas netko od njih završi u zatvoru, društvo je korumpirano itd. Pitanje je: ima li tko usred tolike kaotičnosti razloga za nadu? Crkva hrabri ljude, potiče ih da budu odgovorni, da ozbiljno shvate i prihvate Isusove riječi: „Ne bojte se, nevolja, podignite glave, branite život, čuvajte dostojanstvo braka i obitelji, odgajate svoju djecu, budite osjetljivi na socijalnu pravednost, odlučno se suprotstavite svemu što ugrožava ili priječi duhovni i materijalni napredak!" Jednom riječju: živite evanđeosku poruku „bdijte i molite", vjerujte, nadajte se, ali usporedo s tim založite se za bolji i pravedniji svijet.
