2. studenoga 2019. - Dušni dan
Dušni dan i vjera u Život
(Mudr 3,1-9; Otk 21.1-5a.6b-7; Iv 6,37-40)
Uskrsnuće tijela i vječni život cilj je i konačna svrha ljudskog života. Sve istine kršćanske vjere putokazi su koji vode konačnom susretu s uskrslim Kristom, definitivnim smislom ljudske egzistencije i apsolutnoj budućnosti. Sve to je poziv da čovjek ne troši lakoumno životne snage, da povjeruje, odgovorno se odnosi prema sadašnjem trenutku i donosi prave odluke svjestan da sam i s drugim ljudima stvara preduvjete za sretnu budućnost koju je Bog pripravio vjernima. Sva druga predviđanja, ma koliko izgledala uvjerljiva, znanstvena i pouzdana, ustupit će mjesto istini vjere u kojoj je ljudima ponuđen život nakon smrti. Čovjek je, naime, prolazan i njegov život na zemlji neprestano je umiranje; od rođenja je svakim danom sve bliže smrti i nema ničeg sigurnijeg od nje. Svi naši planovi, želje, stremljenja i uspjesi nose pečat prolaznosti. Nitko ne može zaustaviti proces zaborava, brisanje tragova postojanja, proces sveopće uzaludnosti. Ta pisano je: „Dani su čovjekovi kao sijeno, cvate k''''o cvijetak na njivi; jedva ga dotakne vjetar, i već ga nema, ne pamti ga ni mjesto njegovo" (Ps 103,15). Živjeti s ovakvim činjenicama, pa još bez vjere, bilo bi krajnje pesimistično, mnogima i nemoguće. Ali vjernici imaju Duha Božjega i kad po njemu žive, u njima se budi uspavana želja za srećom i vječnim životom. Ona je toliko jaka da se može suprotstaviti i samoj smrti. Što je netko više duhovan, to je njegova čežnja za životom jača, Bog mu je bliži, osjeća da Božja volja nije čovjekovo umiranje, nego želja da živi, a ta spoznaja kadra je smrtnika provesti kroz crni kaos nestajanja i otvoriti mu vrata vječnosti, kako se to očitovalo u Isusovu životu, smrti i uskrsnuću. Isus koji ima riječi života vječnoga, ustvrdio je: „A ovo je volja onoga koji me posla: da nitko od onih koje mi je dao ne izgubim, nego da ih uskrisim u posljednji dan."
Isusov razgovor s Martom u Betaniji, baca svjetlo na tamnu stranu ljudskog iskustva sa smrću, to svjetlo na mjestu najgušće tame, ukazuje na život po uskrsnuću. Tužna Marta oplakivala je mrtvoga brata, a Isus ju je pozivao da svoju ljudsku žalost ublaži drugom, jednako stvarnom istinom da je život unatoč gorkom iskustvu, jači od smrti. Tko u Isusa vjeruje živjet će ako i umre, jer Bog takvu vjeru nagrađuje uskrsnućem, novim i vječnim životom. To je ljudima uvijek bilo nevjerojatno i teško prihvatljivo, pa ga je Isus potkrijepio dokazom: oživio je Martinog brata Lazara. Na Isusovu (Božju) zapovijed smrt je razvezala povoje i Lazara vratila u život. Svima je bilo vidljivo da je Isusova riječ istinita, da je život doista jači od smrti i da smrt, koliko god strašna, nema zadnju riječ, jer eto, pokorno sluša Božju zapovijed i u život vraća mrtvog Lazara. Prisjetimo se da je Isus Marti rekao: „Ja sam uskrsnuće i život", a zatim je upitao: „Vjeruješ li to?" Svima koji slušaju Božju riječ spasenja, evanđelje i danas postavlja pitanje vjere. Vjeruje li suvremeni čovjek, unatoč sve prisutnijoj sumnji, da je život jači od smrti? Vjeruje li da jaka povezanost s Kristom može nadvladati samu smrt i da se po smrti može ući u novi, vječni život? Ako, dakle, prihvaća Krista, utjelovljenu Božju riječ, navjestitelja i tvorca ljudskog spasenja, onda Dan mrtvih treba slaviti svečano. Na ovaj dan vjernik ne mora, što više, ne smije biti tužan. Iskustvo ga uči da je smrt tvrda granica zemaljskom životu, a vjera uči da ona nema zadnju riječ, zadnja je ipak Božja. Na toj vjeri čovjek može utemeljiti nadu da će živjeti ako i umre. Nada pak oslonjena na vjeru, daje razloge da se ljudi raduju spoznaji: vjernicima se život mijenja, a ne oduzima. Vjera i nada se pozivaju na Božju riječ začetnicu života i obećanje njegove vazmene trajnosti. Oni koji su joj povjerovali ne bježe od činjenice da je smrt sila koji razara prolaznost, tiranin koji je i Sina Božjega povukao u grobnu tamu, ali oni je se ne boje, jer su povjerovali da je ljubav jača od nje i da pred Bogom nema mrtvih: postoje živi s ovu i s onu stranu smrti. Postoje preobrazbe poput one naznačene u gusjenici koja postaje leptir ili zrnu predanu zemlji da bi rodilo novi klas. Opojen tom snagom naš Tin kliče: „Leti k''''o lišce što vir ga vije, za let si dušo stvorena. Za zemlju nije, za pokoj nije cvijet što nema korijena"..jpg)
.jpg)
.jpg)
