Istanbul - U sklopu tradicionalne razmjene delegacija povodom proslava nebeskih zaštitnika - 29. lipnja u Rimu o proslavi sv. Petra i Pavla i 30. studenog u Istanbulu o proslavi svetog Andrije – kardinal Kurt Koch, predsjednik Papinskog vijeća za promicanje jedinstva kršćanâ, predsjeda delegacijom Svete Stolice koja boravi u Carigradu u povodu proslave blagdana Ekumenskog patrijarhata. U pratnji kardinala bili su biskup Brian Farrell, tajnik dikasterija, i podtajnik mons. Andrea Palmieri. U Istanbulu se delegaciji pridružio i apostolski nuncij u Turskoj, nadbiskup Paul F. Russell. Delegacija Svete Stolice sudjelovala je na svečanom bogoslužju kojim je predsjedao carigradski ekumenski patrijarh Bartolomej u patrijarhalnoj crkvi sv. Jurja u Fanaru i održala sastanak s patrijarhom i razgovore sa sinodalnom komisijom zaduženom za odnose s Katoličkom Crkvom.

Kardinal Koch predao je carigradskom patrijarhu vlastoručnu poruku Svetog Oca koja je pročitana na završetku božanske liturgije.

U poruci Papa se, među ostalim, osvrnuo na rad Koordinacijskog odbora Zajedničke međunarodne komisije za teološki dijalog između Katoličke Crkva i Pravoslavne Crkva. „Želim ponovno ohrabriti ovaj teološki dijalog. Konsenzus koji su postigli katolici i pravoslavci o određenim temeljnim teološkim načelima koja uređuju odnos između primata i sinodalnosti u životu Crkve u prvom tisućljeću može poslužiti za procjenu, čak i kritičku, nekih teoloških kategorija i praksi koje su se razvile tijekom drugog tisućljeća u skladu s tim načelima. Takav konsenzus može nam omogućiti da predvidimo zajednički način razumijevanja službe rimskog biskupa, u kontekstu sinodalnosti i službe zajedništva Crkve u sadašnjem kontekstu. Taj se osjetljivi zadatak treba provoditi u ozračju međusobne otvorenosti i, prije svega, u poslušnosti zahtjevima koje Duh Sveti upućuje Crkvi", istaknuo je Papa u svojoj poruci.

„Posljednjih sam mjeseci pratio s velikim zanimanjem vaše sudjelovanje na značajnim međunarodnim događajima održanih diljem svijeta vezanih uz skrb o stvorenom svijetu, mirni suživot naroda različitih kultura i religijskih tradicija i prisutnost kršćana na Bliskom istoku. Predana zauzetost Vaše Svetosti je izvor nadahnuća, podrške i ohrabrenja za mene osobno jer, kao što dobro znate, dijelimo ove iste brige. Moja je gorljiva nada da će katolici i pravoslavci moći promicati zajedničke inicijative na lokalnoj razini s obzirom na ta pitanja, jer postoje mnogi konteksti u kojima pravoslavci i katolici mogu već zajedno raditi, a da ne čekaju dan punog i vidljivog zajedništva", ističe Papa u svojoj poruci.

Papa u Mianmaru slavi Svetu misu s mladima

Yangon - „Vaši koraci su lijepi i lijepo je i ohrabrujuće vidjeti vas jer nam donosite radosni navještaj svoje mladosti, svoje vjere i svojeg zanosa i oduševljenja", tim je riječima papa Franjo pozdravio mlade u propovijedi na misi s mladima u katedrali Svete Marije u Yangonu u četvrtak 30. studenog, kojom je završio svoj apostolski pohod Mianmaru, javlja talijanska katolička novinska agencija SIR. "Vi ste radosni navještaj" - rekao je papa Franjo mladima - "jer ste konkretni znakovi vjere Crkve u Isusa Krista, koja nam donosi radost i nadu koja nikada neće minuti." „Neki se pitaju kako možemo govoriti o blagovjestima kada toliki oko nas pate", rekao je Papa te dodao: „Gdje su blagovijesti kad tolika nepravda, siromaštvo i bijeda bacaju sjenu na nas i naš svijet?". „Želio bih da se s ovog mjesta pošalje vrlo jasna poruka", želja je koju je Sveti Otac uputio mladima Mianmara: „Volio bih da ljudi znaju da se vi, mladići i djevojke iz Mianmanara, ne bojite vjerovati u blagovijest Božje milosti, jer ona ima ime i lice, to je Isus Krist. Kao glasnici ove blagovijesti, spremni ste uputiti riječ nade Crkvi, svojoj zemlji, svijetu. Spremni ste uputiti blagovijest svojoj braći i sestrama koji trpe i trebaju vaše molitve i solidarnost, ali i vašu veliku ljubav prema ljudskim pravima, pravdi i rastu onoga što Isus daje: ljubav i mir".

„Ne bojte se, kao otac - ili bolje kao djed - koji vas voli, ne želim vas ostaviti same", zajamčio je Papa mladima Mianmaru, u homiliji na misi kojom je završio svoj pohod toj zemlji. „Naš je svijet pun toliko buke i distrakcija koje mogu ugušiti Božji glas", rekao je papa Franjo: „Jedino vam Gospodin može pomoći da budete autentični; zato razgovarajte s njim u molitvi. Naučite slušati njegov glas, govoreći mu mirno u dubini svoga srca. Ali i razgovarajte također sa svecima, našim prijateljima na nebu koji nas mogu nadahnuti. Poput sv. Andrije kojeg slavimo danas. Bio je jednostavan ribar a postao je veliki mučenik, svjedok Isusove ljubavi. Ali prije nego je postao mučenik, radio je pogreške i naučio da mora biti strpljiv, postupno je učio kako biti pravi Kristov učenik". „Ne bojte se ni vi učiti iz svojih pogrešaka!", istaknuo je Papa. „Neka vas sveci vode do Isusa, učeći vas staviti svoj život u njegove ruke". „Znate da je Isus pun milosti", nastavio je papa Franjo: „Podijelite s njim sve što nosite u svom srcu: strahove i brige, snove i nade. Njegujte svoj unutarnji život, kao što biste učinili s vrtom ili poljem. Ali to iziskuje vrijeme i strpljivost. No, kao što zemljoradnik umije čekati žetvu, tako će i vama Gospodin, ako budete imali strpljenja, dati da donesete mnogo ploda koji ćete moći dijeliti s drugima".
„Biti misionarski učenici, glasnici Isusove radosne vijesti, posebno za svoje vršnjake i prijatelje", to je „velika zadaća" koju je Papa povjerio mladima u Mianmaru, u propovijedi na misi s mladima u Yangonu. „Ne bojte se praviti galamu, postavljati pitanja koja će ljude natjerati na razmišljanje", pozvao je Papa. „I ne bojte se ako ponekad osjećate da ste malobrojni i rasuti na razne strane. Evanđelje uvijek raste iz malih korijena". „Zato, budite glasni!", istaknuo je Papa te zamolio mlade da viču „ali ne glasom, već životom, svojim srcem kako biste bili znakovi nade onima koji su obeshrabreni, pružena ruka onima koji su bolesni, gostoljubivi osmjeh strancu, brižna potpora onima koji su sami".

„Neovisno o vašem pozivu, pozivam vas: budite hrabri, budite velikodušni i prije svega budite radosni!", pozvao je Papa mlade Mianmara na misi u Yangonu. „Biti poslani", objasnio je Papa u propovijedi, znači „slijediti Krista, a ne probijati se naprijed vlastitim snagama". „Gospodin će pozvati neke od vas da ga slijede kao svećenici i tako postanu „ribari ljudi". Druge će pozvati da postanu posvećene osobe, a druge opet u bračni život, da budu brižni očevi i majke". „Ovdje u ovoj predivnoj katedrali posvećenoj Bezgrešnom začeću, potičem vas da upravite svoje oči prema Mariji. Kad je rekla ''da'' na anđelovu poruku, bila je mlada poput vas. Ali imala je hrabrosti pouzdati se u blagovijest koju je čula i pretočiti je u život vjerne predanosti svome pozivu, potpunog sebedarja i potpunog pouzdanja u brižnu Božju skrb. I vi, poput Marije, budite krotki, ali hrabri u nošenju Isusa i njegove ljubavi drugima. Dragi mladi ljudi, s velikom ljubavlju povjeravam sve vas i vaše obitelji njezinu majčinskom zagovoru. I molim vas da se sjetite moliti za mene. Bog blagoslovio Mianmar!". Nakon završnog blagoslova, Papa je otputovao u zračnu luku Yangon gdje je upriličena svečanost oproštaja od Mianmara.

Poruka pape Franje za 51. Svjetski dan mira, 1. siječnja 2018.

Migranti i izbjeglice muškarci i žene u potrazi za mirom

1. Želja za mirom

Mir svim ljudima i svim narodima na zemlji! Mir, koji su anđeli navijestili pastirima u božićnoj noći,[1] je duboka težnja svakog pojedinca i svih naroda, a osobito onih koji najviše trpe zbog njegove odsutnosti. Od ovih potonjih, koje stalno nosim u svojim mislima i molitvama, ponovno bih spomenuo više od 250 milijuna migranata diljem svijeta, od čega 22,5 milijuna čine izbjeglice. Papa Benedikt XVI., moj dragi predšasnik, govorio je o njima kao "muškarcima i ženama, djeci, mladima i starijim osobama koji traže mjesto na kojem će se skrasiti i živjeti u miru".[2] Da bi pronašli taj mir, mnogi su od njih spremni izložiti opasnosti vlastiti život na putovanju koje je često dugotrajno i opasno, podnositi teškoće i patnje i suočavati se s ogradama i zidovima izgrađenim kako bi ih se držalo daleko od njihova cilja.

Milosrdna duha zagrlimo sve one koji bježe od rata i gladi ili su zbog diskriminacije, progonstva, siromaštva i srozavanja okoliša prisiljeni napustiti svoja ognjišta.

Svjesni smo da nije dovoljno otvoriti svoja srca za druge koji pate. Mnogo će se toga još trebati učiniti prije nego što naša braća i sestre uzmognu ponovno mirno živjeti u sigurnom domu. Prihvaćanje drugih traži konkretno zalaganje, mrežu pomoći i dobročinstva, budnu i suosjećajnu pažnju, odgovorno upravljanje novim i složenim situacijama koje se katkad pridodaju brojnim drugim već postojećim problemima, kao i resursima koji su uvijek ograničeni. Provođenjem u djelo kreposti razboritosti, čelnici vladâ trebali bi poduzeti praktične korake kako bi ih primili, promicali, zaštitili i integrirali, "i koliko to dopušta nepatvoreno dobro njihove zajednice, i[šli] na ruku onima koji bi se možda htjeli uključiti u novu zajednicu".[3] Oni imaju jasnu odgovornost prema vlastitim zajednicama, legitimna prava i skladan razvoj kojih moraju osigurati, da ne bi postali poput ludog graditelja koji je pogrešno izračunao i nije uspio dovršiti kulu koju je počeo graditi.[4]
2. Zašto tako mnogo izbjeglica i migranata?

Uoči Velikog jubileja kojim se obilježavalo dvije tisuće godina od anđeoskog proglašenja mira u Betlehemu, sveti Ivan Pavao II. ubrojio je sve veći broj izbjeglica među posljedice "beskrajnog i užasnog slijeda ratova, sukobâ, genocidâ i etničkih čišćenja"[5] koji su obilježili dvadeseto stoljeće. U ovom novom stoljeću nije se dogodio pravi preokret: oružani sukobi i drugi oblici organiziranog nasilja i dalje uzrokuju seljenje ljudi unutar nacionalnih granica i šire.

No, ljudi migriraju također iz drugih razloga, u prvom redu zato što "svim srcem žude za boljim životom i nerijetko pokušavaju ostaviti iza sebe "očaj" jedne bezizgledne budućnosti".[6] Kreću na put jer se žele pridružiti svojim obiteljima ili zato što traže priliku za zaposlenje ili obrazovanje: oni koji ne mogu uživati ta prava ne žive u miru. K tome, kao što sam primijetio u enciklici Laudato si'', došlo je do "tragičnog porasta broja migranata koji pokušavaju pobjeći od sve veće bijede uzrokovane uništavanjem okoliša".[7]

Većina ljudi koji žele migrirati prolazi redovne procedure. Neki se, međutim, odlučuju na druge putove, prije svega iz očaja, kada njihove zemlje ne nude nikakvu sigurnost ni priliku, a svi pravni putovi su nedostupni, onemogućeni ili prespori.

U mnogim odredišnim zemljama uzela je velikog maha retorika u kojoj se ističu opasnosti po nacionalnu sigurnost ili visoki troškovi primanja novih pridošlica, iskazujući time prijezir prema ljudskom dostojanstvu koje se mora priznati svima kao Božjim sinovim i kćerima. Svi koji, možda i zbog političkih razloga, namjesto da grade mir raspiruju strah od migranata, siju nasilje, rasnu diskriminaciju i ksenofobiju, što izaziva veliku zabrinutost kod svih onih kojima je na srcu sigurnost svakog čovjeka.[8]

Svi pokazatelji kojima raspolaže međunarodna zajednica ukazuju na to da će globalne migracije nastaviti označavati našu budućnost. Neki to smatraju prijetnjom. Ja vas, naprotiv, pozivam da na to gledate s povjerenjem, kao na priliku za izgrađivanje budućnosti mira.

3. Gledati kontemplativnim pogledom

Mudrost vjere hrani taj kontemplativni pogled, koji je kadar prepoznati da smo svi "dio iste obitelji, doseljenici i mjesno pučanstvo koje ih prima, i svi imaju jednako pravo koristiti prirodna dobra, koja su namijenjena svima, kao što to uči socijalni nauk Crkve".[9] Ove riječi ponovno pred nas stavljaju biblijsku sliku novog Jeruzalema. U knjizi proroka Izaije (pog. 60) i Otkrivenju (pog. 21) opisan je kao grad s uvijek otvorenim vratima, kako bi u njega mogli ući ljudi iz svakog naroda, koji mu se dive i ispunjavaju ga bogatstvom. Mir je vrhovni vladar koji ga vodi a pravda načelo koje upravlja suživotom u njemu.
Trebamo ovim kontemplativnim pogledom promatrati također grad u kojem živimo, "odnosno pogledom ispunjenim vjerom koji otkriva onoga Boga koji stanuje u njegovim kućama, na njegovim ulicama, na njegovim trgovima [...] promičući solidarnost, bratstvo, želju za dobrom, istinu, pravdu"[10] – drugim riječima, ostvarujući obećani mir.
Kada upravimo taj pogled na migrante i izbjeglice, otkrivamo da ne dolaze praznih ruku. Oni donose svoju hrabrost, vještine, energiju i težnje, kao i blaga vlastite kulture; i na taj način obogaćuju živote naroda koji ih primaju. Vidimo jednako tako kreativnost, ustrajnost i duh žrtve bezbrojnih pojedinaca, obitelji i zajednica širom svijeta koji otvaraju svoja vrata i srca migrantima i izbjeglicama, čak i tamo gdje se ne obiluje dobrima.

Tim se kontemplativnim pogledom trebaju također voditi u svom razlučivanju oni koji su odgovorni za javno dobro, tako da nastave poticati politike prihvaćanja "koliko to dopušta nepatvoreno dobro njihove zajednice"[11], imajući u vidu potrebe svih članova ljudske obitelji i dobrobit svakog pojedinog od njih.

Oni koji se nadahnjuju tim pogledom moći će prepoznati sjeme mira koje već klija i pobrinuti se za njegov rast. Naši će se gradovi, često podijeljeni i polarizirani sukobima oko prisutnosti migranata i izbjeglica, tako pretvoriti u gradilišta mira.

4. Četiri miljokaza za djelovanje

Pružiti tražiteljima azila, izbjeglicama, migrantima i žrtvama trgovine ljudima priliku da pronađu mir koji traže zahtijeva strategiju koja objedinjuje u sebi četiri djelovanja: primiti, zaštititi, promicati i integrirati.[12]
"Primiti" doziva u svijest potrebu širenja pravnih putova za ulazak i da se više migrante i izbjeglice ne tjera prema zemljama gdje ih očekuju progoni i nasilje. To također traži da se naša briga o nacionalnoj sigurnosti dovede u ravnotežu sa zaštitom temeljnih ljudskih prava. Sveto pismo nas podsjeća: "Gostoljublja ne zaboravljajte: njime neki, i ne znajući, ugostiše anđele!".[13]

"Zaštititi" se tiče naše dužnosti da prepoznamo i branimo nepovredivo dostojanstvo onih koji bježe od stvarnih opasnosti u potrazi za azilom i sigurnošću, te da spriječimo njihovo izrabljivanje. Tu posebno mislim na žene i djecu koji se nalaze u situacijama u kojima su više izloženi opasnostima i zlouporabama koje mogu čak ići dotle da ih se pretvori u roblje. Bog ne diskriminira: "Jahve štiti tuđince, sirote i udovice podupire".[14]

"Promicati" podrazumijeva podupiranje cjelovitog ljudskog razvoja migranata i izbjeglica. Među mnogim sredstvima koja mogu pomoći u toj zadaći, naglasio bih važnost da se djeci i mladima osigura pristup svim razinama obrazovanja. Tako će ne samo odnjegovati i ostvariti svoje potencijala, već će ujedno biti bolje osposobljeni za susret s drugima i jačati duh dijaloga, a ne zatvaranja ili sukoba. Biblija uči da Bog "ljubi pridošlicu, daje mu hranu i odjeću". Stoga poziva: "Ljubite i vi pridošlicu, jer ste i sami bili pridošlice u zemlji egipatskoj".[15]

"Integrirati", na kraju, znači omogućiti izbjeglicama i migrantima potpuno sudjelovanje u životu društva u koje su primljeni, kao dio procesa uzajamnog obogaćivanja i plodne suradnje u službi cjelovitog ljudskog razvoja lokalnih zajednica. Sveti Pavao to izražava u ovim riječima: "više niste tuđinci ni pridošlice, nego sugrađani ste svetih i ukućani Božji"[16].

5. Prijedlog za dva međunarodna sporazuma

Od srca se nadam da će taj duh nadahnjivati proces koji će tijekom 2018. godine voditi do definiranja i odobravanja dvaju svjetskih sporazuma od strane Ujedinjenih naroda, od kojih se jedan odnosi na sigurnu, uređenu i redovnu migraciju, a drugi na izbjeglice. Kao zajednički sporazumi na globalnoj razini, ovi sporazumi će predstavljati referentni okvir za političke prijedloge i praktične mjere. Zato je važno da budu nadahnuti suosjećanjem, dalekovidnošću i hrabrošću, kako bi se iskoristilo svaku priliku za unaprjeđenje procesa izgrađivanje mira. Jedino tako nužni realizam koji se traži od međunarodne politike neće podleći cinizmu i globalizaciji ravnodušnosti.
Dijalog i koordinacija su nužnost i jasna dužnost međunarodne zajednice. Izvan granica pojedine zemlje, i manje bogate zemlje mogu primiti – ili bolje prihvatiti – veći broj izbjeglica, ako im međunarodna suradnja osigura potrebna sredstva.

Odjel za migrante i izbjeglice Dikasterija za promicanje cjelovitog ljudskog razvoja objavio je dvadeset točaka djelovanja[17] kao konkretne pravce za provođenje u djelo ovih četiriju glagola u državnim politikama kao i u vladanju i postupanju kršćanskih zajednica. Tim i drugim doprinosima želi se izraziti zanimanje Katoličke Crkve za proces koji će dovesti do usvajanja dva UN-ova svjetska sporazuma (Global Compact). To zanimanje je pokazatelj općenitije pastoralne skrbi koja ima svoje korijene u samim počecima Crkve a nastavila se u njezinim mnogim djelovanjima sve do naših dana.
6. Za naš zajednički dom

Neka nam za nadahnuće posluže riječi sv. Ivana Pavla II. "Ako je "san" o svijetu u kojem vlada mir zajednički mnogima, ako se prepozna vrijednost doprinosa izbjeglicâ i migranata, tada čovječanstvo može sve više postajati obitelj sviju a naša zemlja pravi "zajednički dom"."[18] Mnogi su tijekom povijesti vjerovali u ovaj "san", a njihova postignuća svjedoče o tome da to nije puka utopija.

Među njih se ubraja i sv. Franciska Ksaver Cabrini, čija se stota obljetnica smrti obilježava ove godine. Ovog trinaestog dana mjeseca studenog mnoge crkvene zajednice slave njezin spomendan. Ta izvanredna žena, koja je svoj život posvetila služenju migrantima i postala kasnije njihovom nebeskom zaštitnicom, naučila nas je kako možemo primiti, zaštititi, promicati i integrirati tu našu braću i sestre. Neka Gospodin, po njezinu zagovoru, udijeli svima nama da iskusimo kako se "plod pravednosti u miru sije onima koji tvore mir".[19]

Iz Vatikana, 13. studenog 2017.

Spomendan sv. Franciske Ksaver Cabrini, zaštitnice migranata
Franjo

________________________________________

[1] Lk 2, 14.
[2] Angelus, 15. siječnja 2012.
[3] Ivan XXIII., Enc. Pacem in terris, 106.
[4] Usp. Lk 14, 28-30
[5] Poruka za Svjetski dan mira 2000., 3.
[6] Benedikt XVI., Poruka za Svjetski dan selilaca i izbjeglica 2013.
[7] Br. 25.
[8] Usp. Obraćanje nacionalnim ravnateljima pastorala za migrante, sudionicima Susreta održanog u organizaciji Vijeća Europskih biskupskih konferencija (CCEE), 22. rujna 2017.
[9] Benedikt XVI., Poruka za Svjetski dan selilaca i izbjeglica 2011.
[10] Apost. pob. Evangelii gaudium, 71.
[11] Ivan XXIII., Enc. Pacem in terris, 106.
[12] Poruka za Svjetski dan selilaca i izbjeglica 2018., 15. kolovoza 2017.
[13] Heb 13, 2.
[14] Ps 146, 9.
[15] Pnz 10, 18-19.
[16] Ef 2, 19.
[17] "Dvadeset točaka pastoralnog djelovanja" i "Dvadeset točaka djelovanja prema Svjetskim sporazumima" (2017); vidi također Dokument UN-a A/72/528.
[18] Poruka za Svjetski dan selilaca i izbjeglica 2004., 6.

Papa započeo apostolski pohod Bangladešu

Daka - Papa Franjo je danas nakon trodnevnog boravka napustio Mjanmar i otputovao u glavni grad Bangladeša, Daku, gdje će boraviti do nedjelje 3. prosinca prije podne. Nakon dobrodošlice u zračnoj luci započeo je službeni dio svog posjeta: posjetio je nacionalni spomenik mučenicima u Savaru, te Spomen muzej u Bangabandhu gdje je odao počast ocu domovine šeiku Mujiburu Rahmanu i upisao se u Zlatnu knjigu. Potom će posjetiti predsjednika Abdula Hamida i susresti se s vladinim i građanskim predstavnicima i diplomatskim zborom. Sutra je u Daki predviđeno euharistijsko slavlje tijekom kojega će podijeliti svećenički red 16 đakona i međuvjerski susret, na kojem će sudjelovati i nekoliko predstavnika muslimanske manjine Rohindža, koji su protjerani iz Mianmara. Bangladeš je sa svojih 160 milijuna stanovnika, među kojima ima nešto manje od pola milijuna katolika, druga etapa Papinog putovanja u jugoistočni dio Azije. U Mianmaru većinsko stanovništvo čine budisti i to je bio prvi posjet jednog pape toj zemlji. U Bangladešu, koju su posjetili Pavao VI. 1970. i Ivan Pavao II. 1986., većina je stanovnika islamske vjeroispovijesti.