Mihovil Ghislieri rođen je od seljačkih roditelja 17. siječnja 1504. u selu Bosco Marengo nedaleko Alesandrije u sjevernoj Italiji. Uz druge poslove što ih rade seljačka djeca bio je i pastir. U 14. godini pošao je u dominikance, završio filozofiju i teologiju i postao svećenik, profesor, poglavar samostana, provincijal, inkvizitor za sjevernu Italiju, biskup, kardinal, vrhovni inkvizitor i konačno izabran za papu 1566. godine.

Čovjek strog prema sebi a blag prema drugima započeo je veliku obnovu Crkve. Provodeći odredbe Tridentskog sabora, tražio je od bi­skupa neka čuvaju rezidenciju (za to se na spomenutom saboru posebno borio zagrebački biskup J. Drašković) i neka pohađaju župe, postrožio je klauzuru redovništva, zalagao se za celibat i svetost svih svećenika, dao misijama novi zamah i reformirao bogoslužje (Rimski katekizam 1566., Časoslov 1568. Misal 1570.). Obnovio je Rimsku kuriju i posebno se borio protiv simonije i nepotizma.

Iako nije bio ni vojskovođa ni admiral, ipak je najzaslužniji što je ujedinjena kršćanska Europa, posvađena i zaraćena među sobom, u glasovitoj pomorskoj bitki kod Lepanta 7. listopada 1571. porazila tursko brodovlje. Papa je uspio ujediniti sve kršćane u toj voj­ni, a još više pokrenuti veliku akciju moljenja svete krunice. Sve je stavio pod zaštitu Majke Božje, koju je tada nazvao „Pomoćnicom kršćana", pa je taj naziv ušao d u Lauretanske litanije. Na dan bitke cijela je Europa molila. Papa je razgovarao s plemićem Bussotti-jem. Najednom je prekinuo razgovor, pao u zanos i rekao: „Pustimo sve poslove i zahvalimo se Bogu i Gospi za veliku pobjedu!" I naredio je neka zvone sva zvona u zahvalu Bogu, za izvojevanu pobjedu. Vijest o po­bjedi došla je u Rim tek nakon nekoliko dana.

I na papinskom tronu zadržao je redovničku jednostavnost i si­romaštvo. Uvijek je nosio svoj dominikanski bijeli habit. I njegovi su nasljednici do danas zadržali tu bijelu haljinu. Bio je bliz malima i siromašnima, a strog s onima koji su razbijali jedinstvo i ljubav Crkve. Umro je u Rimu 1. svibnja 1572. i pokopan u crkvi Svete Marije Velike. Svetim ga je proglasio papa Klement XI. 1712. godine.

Sveti Josip Benedikt Cottolengo, svećenik, rođen je 3. svibnja 1786. u selu Bra, u pokrajini Cuneo u Italiji. U školi dobar đak, postao je svećenik, doktor teologije i kanonik. Činilo se kako je imo sve uvjete za „sjajnu karijeru".

Kad je pozvan siromašnoj bolesnici podijeliti sa­kramente, osjetio je što je to siromaštvo i bijeda: ležala je u tuđoj kući u bijedi i siromaštvu. Ubrzo je umrla i ostavila muža s troje djece. Shvatio je kako tu ne pomažu lijepe riječi te nakon noći provedene u molitvi prodao je namještaj, knjige, zlatni sat, čak i kaput. Iznajmio je dvije sobe i tu naj­prije smjestio neku paraliziranu staricu. Kad mu je rekla kako nema nikakvih službenih dokumenata, odgovorio je kako su mu njezine paralizirane ruke najbolji dokumenti, a njezina molitva bit će veća pomoć nego bilo kakav novac. I tako je to počelo 1828. godine.

Bolesnici su pristizali svih krajeva. Cijeli pothvat Josip je nazvao „Mala kuća Božje providnosti". Ali, vrag ne miruje. Kad se i u okolici To­rina pojavila kuga, neki su prijavili i njegovu „kuću" kao izvor zaraze. Vlasti su mu zabranile rad i zatvorile „prihvatilište". Mnogi su se radovali što je propala „luda" Cottolengova zamisao!

Kažu kako je tada Josip rekao, kako kupus treba presaditi, ako želimo da se razvija i raste. Stoga i on nakon nekoliko mjeseci izlazi iz grada i u predgrađu Valdocco unajmljuje krčmu i daje joj ime „Mala kuća". Ponovno su bolesnica i siromasi navalili. Ubrzo su došli i liječnici, bolni­čari i apotekari pa su radili i pomagali besplatno. Dobre žena su kuhale, prale, spremale. Već 1842. godine naselje ima 7000 ljudi. Danas je „Mala kuća" zapravo veliki grad. Tisuće bolesnih i zapuštenih liječe se besplatno, bolničko osoblje radi badava, darovi stižu sa svih strana...

Kad su Josipa pitali, kako to sve ide i kako je to on organizirao, odgovorio je: „Ja to ne znam. To zna Božja providnosti". Silna vjera toga, čovjeka okupila je u deset redovničkih družba tolike ljude i žene koji su povjerovali Providnosti. Ozbiljno su shvatili: „Ako budete imali vjeru i ne posumnjate, (...) sve što zaištete u molitvi vjerujući primit ćete" (Mt 21,21-22). „Nemojte zabrinuto govoriti: Što ćemo jesti? ili: Što ćemo piti? (...) Zna Otac vaš nebeski kako vam sve to treba. Tražite najprije kraljevstvo Božje i pravdu njegovu, a sve će vam se ostalo nadodati! (Mt 6,31-33).

Pred samu smrt Josip je pozvao svoje suradnike neka zajedno s njim za­hvale Providnosti za sve što je učinila za bolesne i siromašne. Posljednje su mu riječi bile: „Hajdemo u dom Gospodnji!" (Ps 122,1) i mirno je izručio svoju veliku dušu Božjoj providnosti. Bilo je to u Torinu 30. travnja 1842.

Njegova „Mala kuća" svojim životom i radom i danas cijelome svijetu svjedoči o veličini Cattolengova duha koji je jednostavno povjerovao Evan­đelju i pomogao duhovno i materijalno onima kojima je to najpotrebnije. Njegov život za sve je kršćane putokaz i uputa: „Idi pa i ti čini tako!" (Lk 10,37).

Sveti Eutropije, biskup i mučenik. Njega je sveti Klement papa posvetio za biskupa i poslao među Santonce u Galiju, gdje je ne samo riječju već i krvlju svjedočio za Krista.

Sveti Amator, prezbiter, Petar, monah, i Ludovik, mučenici u Kordobi.

Sveti Lovro, mučenik u Novari. S  njim  je mučeno i nekoliko djece koje je on odgajao.

Sveti Afrodizije, prezbiter, i trideset drugih, mučenici u Aleksandriji.

Sveti Marijan, čitač, i Jakov, đakon, mučenici u Lambesi u Numidiji za cara Decija,

Sveti Maksim, mučenik u Efezu za Decijeva progonstva.

Sveta Sofija, djevica i mučenica u Fermu u Picenu.

Sveti Donat, biskup u Euru u Epiru za vrijeme cara Teodozija.

Sveti Pomponije, biskup u Napulju.