Subota radi čovjeka

(Pnz 5, 12-15; 2Kor 4, 6-11; Mk 2, 23 – 3, 6)

Prvo je čitanje veličalo subotu kao jednu od najvećih starozavijetnih Božjih zapovijedi: „Dan subotnji obdržavaj i svetkuj, kako ti je naredio Gospodin, Bog tvoj. Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Gospodinu, Bogu tvome." Ta je zapovijed ugrađena u sveukupni životni ritam, pa i u čovjekovu prirodu. Sve je podvrgnuto naizmjeničnom zakonu promjena: rad traži odmor, kretanje traži mir, budnost traži san, dan traži noć, radini dani traže dan odmora, Subotu, mi bismo rekli Nedjelju. Zanimljivo je da i ostale religije poštuju taj ritam. Njihov posvećeni dan odmora je različit: kod muslimana je to petak, Mogoli taj dan slave u četvrtak, u nekih afričkih plemena je to utorak. Smisao toga životnog ritma jest da zaštiti čovjeka od robovanja radu, da ga rad ne iscrpi. Sedmi dan čovjeku omogućuje prijeko potrebni predah. Kod Židova je taj dan imao i religioznu dimenziju kao uzvišen cilj: Subota slavi Boga Jahvu koji je otpočinuo od svoga stvaranja i koji je svoj narod izbavio iz ropstva i neprestane tlake u Egiptu. Subota je, dakle, Dan susreta ljudi s Bogom, dan molitve i zahvaljivanja za veličanstvena Božja djela. Zato je Subota uzdignuta na razinu svetoga Zakona. To čak nije sporno, ali problemi nastaju kada čovjek pretjera u veličanju svojih zakona i kad oni izgube svoj prvotni i pravi smisao. Kad postanu zapreka da se čovjeku čini dobro. Farizeji su branili učenicima hod po njivi i trganje klasova da si utaže glad jer je subota. Još teži nesporazum nastao je kad su branili Isusu da ozdravi bolesnika zato što je toga dana bila Subota. Židovi su, očito, dan Počinka degradirali, ponizili i on je postao izvršavanje zakona - puki legalizam. Isus im je htio reći da čovjek treba biti iznad svih zakona, pa tako i iznad zakona Subote. Zato je u Evanđelju stao na stranu ljudi: branio je svoje učenike i izliječio čovjeka usahle ruke. Proglasio je istinu da je Subota stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote. Židovi su se tomu  usprotivili. Pretjerani i slijepi branitelji Zakona, reagirali su veoma pogubno: pošli su herodovcima na vijećanje protiv njega, dogovarajući plan kako da ga ubiju. Zakon koji je uvijek povezivao Boga i ljude sada se našao između Boga i ljudi kao prijetnja i neprijateljstvo. Farizeji su, veličajući Zakon zaboravili na čovjeka. Fiksirali su svoj pogled na Zakon i čovjek se izgubio u mnoštvu pravila. Kad je to zamijetio, Isus je bio „ožalošćen okorjelošću njihova srca".

To se, eto, dogodilo u ono vrijeme, ali postoji opasnost da se to, u drugom obliku, dogodi i u naše vrijeme. Primjerice, kad svećenici u pastoralnom radu stavljaju crkvene propise iznad brige za duše ili politička opredjeljenja vjernika iznad zauzetosti za spasenje njihovih duša.

Čini se, nadalje, da je i kod kršćana Nedjelja, kao dan Gospodnji, izgubila svoj religiozni, vjernički smisao. Događa se da uopće nemamo sedmog dana, da uopće nama odmora. Nedjelja je postala radni dan, što je vidljivo osobito u velikim trgovačkim centrima koji rade zato što ljudi nedjelju koriste za kupovinu, pa su je i trgovci počeli koristiti za zaradu. Ima i onih kojima je nedjelja dan rekreacije, izleta u prirodu, društvenih slavlja i putovanja pod proširenim nazivom Vikend. Nedjelja je prestala biti Dan Gospodnji. Evo i priče na tu temu.