Franjo je ugledao svjetlo dana u španjolskoj kraljevini Navari, u pokrajini Baskiji, 7. travnja 1506. godine. Od kuće je ponio ponos i stra­stveni značaj. Bio je živ, radišan, volio sport i pustolovine. Bio je velikodušan i spreman sve za drugoga učiniti. Mlad je došao u Pariz na studij i nakon nekoliko godina postao profesor. Za njegovu budućnost presudan je bio susret s Ignacijem Lojolskim. S petoricom prijatelja položiše njih dvojica zakletvu 15. kolovoza 1534. u crkvi svetog Dionizija na Montmartreu. Odredili su poći na hodočašće u Palestinu kako bi postali misionari. U Venciji su ređeni za svećenike 24. lipnja 1537. po odobrenju pape Pavla III. U Rimu su radili na Konstitucijama nove zajednice, koju nazvaše „Družba Isusova".

Portugalski kralj Ivan III. zaželio je poslati misionare u Indiju. Ignacije pošalje Franju. Iako je Franjo bio vrlo obrazovan, ipak nije bio dostatno spreman za novu dužnost. Poznavanje jezika, kulture, religija i svega drugoga na dalekom Istoku, bio je to za njega problem, na koji nije ni mislio kad se zaputio na svoje veliko misijsko putovanje. On je jednostavno pošao pun želje pogane, koji ne poznaju Isusa Krista, krštenjm učini dionicima njegova kraljevstva.

Godinu dana je putovao od Lisabona do Goe u Indiji. Bio je silno izdržljiv: malo jeo, podnosio vrućinu i studen, malo spavao i uvijek go­rio od želje „za spasenjem duša". U Goi se zadržao samo pola godine i otišao na jug Indije. Obišao je Indoneziju, Malaku, Molučke otoke i 1549. godine stigao u Japan. Željan prijeći na tlo Kine, umro je na otoku San Cao, pred vratima Kine, pred lukom Kanton, a uza nj je bio samo jedan mladi Kinez. Tako je završio svoj misionarski život čovjek, koji je u ono doba, bez naših suvremenih sredstava za putovanje, uspio obići go­tovo cijeli Daleki istok i među brojnim narodima raditi kao „glasnik Ve­sele vijesti". 30.000 ljudi je krstio svojom rukom. Glasovita je njegova izjava: „Brojni ljudi ovdje samo zato ne postaju kršćani, jer nema nikoga koji bi ih priveo kršćanstvu. Često me obuzme želja protrčati europskim sveučilištima, poglavito onim u Parizu, i luđački iza svega glasa vičem i prisilim sve one koji imaju više učenosti nego ljubavi: Jao vama, kako su brojne duše vašom krivnjom isključene iz neba te se strovaljuju u pakao!" (Pismo svetom Ignaciju).

Tijelo mu je kasnije preneseno u Gou. gdje su ga počeli štovati kao sveca. Blaženim ga je proglasio papa Pavao V. (1619.), a svetim Grgur XV. istoga dana kao i Ignacija Lojolskoga (12. ožujka 1622.) Papa Pio XI. proglasio ga je zajedno sa svetom Terezijom od Djeteta Isusa zaštitnikom misija.

Sveti Sefanija, prorok. Djelovao je u vrijeme judejskog kralja Jošije (Sef 1,1), koji  je vladao 640.-609. pr. Kr. Žestoko se borio protiv nasilja i  tiranije,  potkup­ljivosti vladajućih slojeva, te protiv svećenika i proroka što su zloupotrebljavali vjeru u svoje ciljeve,

Sveti Klaudije, Hilarija, Jazon, Mauro i drugovi, rimski mučenici. Grobovi po­sljednje trojice mučenika postojali su u VII. st. uz Via Salaria Nuova, kako svjedoče putopisi (Itineraria)  onoga  doba.  Klaudije se spominje samo u opisu mučeništva sv. Krizanta i Darije, pa noviji povjesničari dovode u  sumnju  i  samu  njegovu  opsto­jnost.

Sveti Kasijan, tangerski mučenik. Prema nedovoljno vjerodostojnom opisu mučeništva sv. Marcela, kao tajnik na Marcelovu suđenju protestirao je protiv nje­gove osude. Zbog toga je   uhapšen i osuđen   na   smrt. U martirologiju  se spominje i 1. prosinca.

Sveti Klaudije, Krispin, Magina, Ivan i Stjepan, mučenici. Čitava ova grupa tobožnjih afričkih mučenika, koje navodiimski martirologij,  zasniva se, prema novijim istraživanjima, na pogrešnom čitanju izvora.

Sveti Agrikola,  mučenik. Rimski ga martirologij navodi kao panonskog  muče­nika. Zabuna je nastala pogrešnim čitanjem Panonia umjesto Bononia.  Radi  se zaprvo o Agrikoli, drugu sv. Vitala, rođenom u Bolonji (usp. 4. stud.).

Sveti Ambik, Viktor i Julije, nikomedijski mučenici. Novija istraživanja   s obzirom na te mučenike stoje pred zagonetkom.

Sveti Miroklet (Meroklet), milanski biskup. Bio je uzornog života.   Suvremenik je velikih događaja,  kao što je milanski edikt kojim je Crkva dobila slobodu (313.).

Sveti Birin, biskup Dorchestera, misionar zapadnih Saksonaca. Osnovao  je biskupiju Dorchester. Umro je oko 650.

Sveti Lucije, biskup Chura u Švicarskoj. Prema legendarnom životopisu,  bio   je kralj u Engleskoj. Na pismeni poticaj pape Eleuterija obratio bi se i pošao   kao misionar u današnju švicarsku, gdje  bi   postao biskup i  oko 200.  podnio  mučeni-štvo, Novija su istraživanja iznijela na vidjelo da je živio kao pustinjak u   Luziensteigu. Do drugih se podataka nije došlo.