Sveti Grgur Veliki, papa (590.-604.), jedna je od najznačajnijih papa na Petrovoj Stolici, kao i u povijesti kršćanstva uopće. Rođen na prijelazu staroga i srednjeg vijeka oko 540. u Rimu, nazvan je „posljednji veliki Rimljanin i prvi veliki Europljanin". Sin bogatih roditelja: senatora svetog Gordijana i majke svete Silvije, u mladim je godinama postao prefekt grada Rima. Ali, nakon očeve smrti odreče se svjetske karijere i roditeljsku kuću na Monte Celio preuredio je u samostan svetog Andrije, u koji se i sam povuče kao monah. Na velikim posjedima na Siciliji, koje je baštinio od oca, sagradi još šest samostana.

Papa Pelagije II. (579.-590.) uoči njegovu vrijednost, zaredi ga za đakona i pošalje za svoga poklisara u Carigrad, gdje je na carskom dvoru i dalje živio kao monah i nakon šest godina diplomatske službe opet se vratio u svoj rimski samostan. Poslije Pelagijeve smrti Rimljani jednoglasno izaberu Grgura za papu, i bi posvećen upravo na današnji dan 590. godine.

Crkvom Kristovom Grgur L vladao je nepunih četrnaest godina, ali ih je kao vjerovjesnik, socijalni radnik, diplomat i crkveni naučite!j ispunio takvim djelima, pa ga Rimski martirologij naziva „neusporedivim mužem" (incomparabilis vir).

Tijekom čestih barbarskih provala brinuo se za obranu Grada i zemlje, za prehranu stanovništva i zaštitu ugroženih. Počeo je krštenje An­glosasa na Britanskim otocima i pripremio put obraćenju arijanskih Langobarda u Italiji i učvršćenju vjere među tek obraćenim Zapadnim Gotima u Španjolskoj. Njegovim posredovanjem završen je raskol u Mi­lanskoj crkvi, koji je nastao zbog „troglavog spora". Grgur je tim i sličnim djelima toliko podigao ugled papinstva, pa mu je dao vodstveni položaj na Zapadu, čime je postavio temelje kasnijoj Papinskoj državi, koja je živjela preko tisuću godina, a i danas živi kao Stato Citta del Vaticano.

Grgur se istakao i kao pisac. Njegova djela: Knjige razgovora (Libri dialogorum), Homilije prema evanđeljima, Sakramentar i Komentar knjige o Jobu bili su tijekom srednjeg vijeka glavna literatura u naobrazbi katoličkog klera. Njegova je „pastoralka" (Liber regulae pastorali) toliko oduševila suvremenike, odmah je prevedena na grčki, a malo kasnije ju je sami kralj Alfred Veliki (+ 899.) preveo i na anglosaski jezik.

Sačuvana su 854 pisma, što ih je Grgur pisao. Između njih preko 20 pisama, koja je uputio biskupima našega Ilirika. Za hrvatsku je povijest osobito važno pismo, koje je svetac mjeseca srpnja 600. godine uputio solinskom biskupu Maksimu: javlja mu kako su Slaveni već došli u Istru. Upravo tim pismom počinje niz dokumenata za hrvatsku povijest u novoj domovini!

Grgur je važan i za crkvenu liturgiju. On je Rimskom kanonu dao konačni oblik, koji je ostao na snazi sve do Drugoga vatikanskog sabora. U Rimu je osnovao pjevačku školu (schola cantorum). Kad se carigradski patrijarh samovlasno nazvao „vaseljenskim", ponizni Grgur sebe nazva „sluga slugu Božjih". Ovaj naziv i danas nose namjesnici Kristovi. Grgura, inače, slavi i Istočna crkva, pa ga nazivlje sveti Grgur Dvojeslov (Dijalog!). Posebno je čašćen u hrvatskom narodu, kome je dan njegove smrti (12. marča, Grgur papa) bio kalendarska orijentacija.

Liturgija ističe Grgurovu mudrost. Nju snažno naglašava i zborna molitva, koja glasi: „Bože, ti se milosrdno brineš za svoj narod i ljubavlju njime upravljaš. Po zagovoru svetog Grgura pape, daj duha mudrosti onima kojima si povjerio upravu: da se pastiri zauvijek raduju što im stado u svetosti napreduje."

Sveta Feba,  suradnica svetog Pavla i službenica Crkve u Kenihreji. Pavao je  naziva  „sestrom"  i toplo je preporučuje Rimljanima moleći ih nek  joj  u svemu pomognu što od njih ustreba, „jer je i sama pomogla mnogima i meni samomu" (Rim 16,12).

Sveti Aristej, biskup, i Antonin, dječak, mučenici u Kapui.

Sveti Aigulf, opat, i prijatelji, mučenici u Lerinu  oko 673.  godine.

Sveti Sandal,  mučenik u  Kordobi   (Španjolska).

Sveta Eufemija, Doroteja, Tekla i Erazma, djevice i mučenice u Akvileji za vrijeme cara Nerona.

Sveta Bazilisa, djevica i mučenica u Nikomediji za vrijeme cara Diokle­cijana.

Sveti Mansuet (Blago), biskup u Tulu (Francuska).