Filip je iz Betsaide, sugrađanin svetoga Petra i Andrije. On je jedini apostol s grčkim imenom, po čemu se može zaključiti kako nije bio Židov nego poganin. Bio je učenik Ivana Krstitelja i među prvima ga je Krist pozvao, a on se odmah odazvao (Iv 1,43-44). On je pronašao Natanaela (Bartolomeja) i doveo ga k Isusu (Iv 1,45-51). Prije umnoženja kruha na obali Tiberijadskog jezera Krist je pitao Filipa, koliko bi trebalo novaca kako bi se kupilo kruha za toliko mnoštvo ljudi (Iv 6,5-15). Kad su neki Grci htjeli vidjeti Isusa, obratili su se Filipu (Iv 12,20-22). Na posljednjoj večeri, kad je Isus govorio o Ocu i stanovima u njegovoj kući, Filip je zapitao: „Gospodine, pokaži nam Oca..." (Iv 14,8). To pitanje pokazuje kako je Filip iskreno i s ljubavlju pratio cijeli Kristov govor i kako je svom svojom voljom htio prihvatiti što Krist nudi. Ali, kao i ostalima, toliko mu toga još nije bilo jasno, jer Duh Sveti na njih još nije bio sišao.

Iz njegova kasnijega života nemamo sigurnih vijesti. Predaja veli kako je propovijedio među Skitima (Rumunjska i Ukrajina), zatim u Frigiji (Mala Azija) i kako je mučeništvo podnio u Hierapolisu, nedaleko Smirne (Izmir). Bio je obješen na križ, i to naglavice.

Među apokrifima spominje se njegovo Evanđelje i samo u fragmen­tima sačuvana Djela.

Jakov Mlađi, sin Alfeja i Marije (Mt 10,3), Gospine rođakinje, koja je stajala pod križem Kristovim (Mk 15,40), brat apostola Jude Tadeja (Jd 1), „Gospodinov brat", tj. rođak (Gal 1,19). Nazvan je „Mlađi" za razliku od „Starijega", brata Ivanova (Mt 10,3).

Nakon silaska Duha Svetoga postaje prvim jeruzalemskim biskupom (Dj 12,17). Živio je strogim pokorničkim životom: „Nije pio vina, ni jakoga pića i nije jeo mesa. Nije brijao glave, ni tijela mazao uljem. Toliko je molio, koža mu je na koljenima bila debela kao u deve", prenosi Euzebije Cezarejski svjedočanstvo Hegesipa, pisca iz II. stoljeća. Stoga su ga izvanredno poštivali ne samo kršćani nego i Židovi, pa je jedini on „mogao ulaziti u Svetište Hrama". Nazivali su ga „pravednim", svetim. Vrlo je važnu ulogu odigrao 49. godine na jeruzalemskom saboru (Dj 15,13-21). Kad je Petar izišao iz tamnice, javio se Jakovu (Dj 12,17).

Pavao dolazi u Jeruzalem i od apostola susreće samo njega (Gal 1,19), a sa zadnjega misijskog putovanja donosi mu vijesti o svome radu. Ubraja ga među „stupove Crkve" (Gal 2, 9).

Napisao je jednu poslanicu (oko 60. godine), upravljenu kršćanima koji su se obratili od židovstva (Jak 1,1). Puna je navoda iz Staroga zavjeta, praktična i poučna.

Veliki svećenik Hanan II. dao ga je strmoglaviti s vrha Hrama. Kako nije ostao na mjestu mrtav, odmah su ga kamenovali, dok je molio za svoje ubojice. Pokopan je uz Hram, na mjestu mučeništva.

Papa Ivan III. posvetio je u Rimu crkvu u čast Dvanaestorice apo­stola 1. svibnja. 570. godine. U nju su smještene moći svetoga Filipa, donesene iz Hierapolisa, i svetoga Jakova Mlađega, donesene iz Jeruzalema. Taj doga­đaj je toliko utjecao na njihovo štovanje pa su ih počeli slaviti toga dana, iako nisu bili ni braća, niti su se zajedno pozvani, niti su zajedno ra­dili, ni bili mučeni. Kad je Pio XII. uveo blagdan svetoga Josipa Radnika 1. svibnja 1955. godine, njihov je blagdan nakon maloga „lutanja" konačno ustaljen 3. svibnja.

Bogoslužje ističe Filipovu želju da Krist svojim učenicima pokaže Oca. To je jedna od osnovnih želja i zapravo jedina, koju treba gajiti kršćansko srce. Imati Oca, upoznati ga, ući u njegov stan, to je cilj našega zemaljskog života. Onaj koji tako misli i želi, mora biti apostol, mora ljubiti ljude i željeti ih privesti Bogu. Stoga antifona za „Blagoslovljen" ističe kako je Filip doveo Natanaela k Isusu. Jakov je uzor čvrste vjere, one prave, kremenite (Vjera je bez djela mrtva! Jk 2,26) i logičnih posljedica te vjere: ozbiljnoga, strogoga, pokorničkog života. Ljudi takvih želja, životnih usmjerenja i takve vjere zavrijedili su biti odlikovani, podnijeti mučeništvo kao svjedočanstvo za Krista.

Sveti Aleksandar I., papa (105.-115.), Evencije i Teodul, prezbiteri, mu­čenici u Rimu za cara Hadrijana.

Sveti Juvenal, biskup u Narniji.

Sveti Aleksandar, vojnik, i Antonina, djevica, mučenici u Carigradu za vrijeme Maksimijanova progonstva.

Sveti Timotej i Maura, njegova žena, mučenici u Tebaidi (286. godine)