Dobri pastir i duhovna zvanja

(Dj 2,14a. 36-41; 1Pt 2,20b-25; Iv 10.1-10)

Pastir i stado omiljena je slika nomadskih naroda, osobito Izraelaca koji su i Boga doživljavali kao pastira što narod vodi kroz dramatična povijesna događanja i brani od neprijatelja. Oni su i svoje kraljeve doživljavali više kao pastire, nego kao nacionalne junake. Po njima su također često iskusili Jahvinu brižnu ljubav. Nije stoga čudo što se i Isus Crkvi, novozavjetnom Božjem narodu, predstavio u slici Dobrog pastira koji poznaje svoje ovce po imenu i ovce ga slijede jer poznaju njegov glas i svakodnevno doživljavaju njegovu ljubav. Isus svoje vjernike uvjerava da im je donio obilje života, život u punini ili vječni život. Pokazao je to nebrojenim primjerima liječeći bolesne i vraćajući u život mrtve. Na kraju je i vlastiti život ponudio za svoje ovce. Nema veće ljubavi od one da tko život svoj položi za svoje prijatelje. Njegova je ljubav išla do neslućenih visina: Uzmite jedite ovo je tijelo moje. Ja sam kruh živi, tko bude jeo od ovoga kruha živjet će. Uzmite pijte, ovo je krv moja koja se prolijeva za vas…

Slika pastira izgubila svoje značenje u očima suvremenog čovjeka, ali je očuvala bitne osobine: Stado je zajednica vjernika, Crkva koju vodi vrhovni pastir Papa. On nije, kako ga neki vide, politički vođa, iskusan diplomat, moćni neosporni autoritet koji drži sve na okupu i pod kontrolom, nego duhovni otac svjetske obitelji koji slijedeći Kristovu ljubav, propovijedajući otkupljenje po Kristovoj radosnoj vijesti predvodi narod Božji hrabro kročeći s visoko uzdignutim barjakom istine o Bogu i čovjeku, vjeri i spasenju. Biskupi i svećenici u toj novoj slici pastira nisu viši funkcionari i crkvena birokracija, djelitelji obrednih usluga i karitativne pomoći, oni su Božji ljudi, koji su ostavili svoje najdraže i pošli za Isusom kao njegovi učenici i postali mu najbolji prijatelji. U potpunosti su se, i s istom ljubavlju kojom ljube Krista, predali u službi ne samo svome narodu, nego svima, poglavito onima kojima je potrebna duhovna pomoć. Daleko od toga da bi bili najamnici, bježali ili zatirali svoje stado. Između njih i stada vlada povjerenje kakvo se rijetko nalazi među ljudima. Crkva i danas uživa velik ugled naroda, a narod, unatoč slabostima pojedinaca, vjeruje svojim pastirima. Oni im jedini šire horizonte nade usred sve veće moralne i materijalne nesigurnosti. Uče ih putu koji vodi u život i njihova nutarnja prostranstva bogate Božjim obećanjima. Premda često izloženi huškačkim medijskim krivotvorinama, vjernici se dobro drže kao stado. Crkva je, naime, zajednica pojedinaca, vjernika koji se prema svojim pastirima ne odnose kao prema činovnicima. U duhovnom zajedništvo se živi u ljubavi, iskrenosti i povjerenju, a tu nitko nije anoniman ili nevažan kao što može biti kada su odnosi u zajednici službeni, formalnost, kad se nameću kritizerski, borbeni i revolucionarni stavovi. Svjedočanstvo vjere ujedinjuje i one koji je propovijedaju i one koji slušaju. Milost je jednako zahtjevna, Bog jednako nagrađuje pastire i svakog pojedinog vjernika u zajednici. U takvom zajedništvu vlada povjerenje koje je Isus naznačio u evanđelju. Nikada ga nije bilo lako graditi, a danas je to osobito teško i zahtjevno. Upravo stoga Crkva moli Krista, Dobrog pastira za nova i kvalitetna duhovna zvanja. Bog će zacijelo intervenirati u materijalizirani svijet i nadahnuti odvažne mladiće i djevojke da pođu tim strmim i odgovornim putem kojim rijetki hode. Čini se da će svako ljudsko nastojanje i sve inicijative, bez žrtve i molitve, biti uzaludni. Društvo sve više osvaja sekularizacija koja remeti ljestvicu vrednota tako da za duhovne vrednote i vječni život još malo tko mari. Gube se tragovi Božji u svijetu i vjera blijedi izlažući se sve većoj opasnosti iščezavanja. Svijetu su potrebni ljudi koji ljube Boga svim srcem. Ne samo to, oni čine sve da i drugi ljudi ljube Boga kao što ga oni ljube. Ljudi duhovno jaki koji se ne daju obeshrabriti, ne povijaju se kako pušu vjetrovi pomodarstva i kad jednom stave ruku na plug, više ne okreću natrag. Duhovna zvanja, svećenici, đakoni, časne sestre, posvećeni laici imaju na umu jedno: poboljšati kvalitetu vlastitog života i stvarati takve odnose s ljudima u kojima će ta kvaliteta zasjati privlačnim sjajem i oduševljavati druge. Duh Sveti nadahnjuje te velikodušne ljude i u njima budi uzvišene ideale. Duha Svetoga valja molitvi za nova duhovna zvanja.