Razgovor potiče razumijevanje, otvara obzore, a susretanje stvara prostor za slobodnu i otvorenu razmjenu informacija, mišljenja i analiza, rekao je papa Franjo primivši 4. travnja u Vatikanu izaslanstvo katoličkih i evangeličkih novinara iz Savezne Republike Njemačke.

Vaš je susret izraz živoga dijaloga između Crkvi i javne radiotelevizije u Njemačkoj, istaknuo je Papa u govoru u kojemu je ohrabrio nazočne u njihovu zauzimanju kako bi se umjesto lažnih vijesti (fake news) stvarala objektivnost i kako se ne bi širile glasine te tražila stvarna točnost umjesto približno točnih naslova.

Sveti je Otac, osim toga, izrazio zabrinutost zbog nekih stajališta koja osporavaju pravo na život, podupiru eutanaziju, niječu društvenu jednakost i krše ljudsko dostojanstvo. U tom kontekstu – istaknuo je – na javnim je medijima odgovornost da, uz potporu Crkvi, odlučno zauzmu stajalište u korist dragocjenoga dobra ljudske slobode. Svima vama zahvaljujem za vaš rad. Kao novinari stavljate osobe u središte svoje pozornosti, s namjerom da pružite svoj prinos kako bi njihov život bio, i ostao, dostojan življenja. Nadam se da u vašim vijestima neće nikada nedostajati dobrih stvari, brojnih dobrih vijesti koje vrijedi ispričati, i koje daju nadu, rekao je papa Franjo.

Apostolski pohod Maroku

3. travnja 2019. - Papina kateheza na općoj audijenciji u srijedu - Apel Svetoga Oca

Draga braćo i sestre, dobar dan!

U prošlu subotu i nedjelju boravio sam na apostolskom putovanju u Maroku na poziv Njegova Veličanstva kralja Muhameda VI. Njemu i ostalim predstavnicima marokanskih vlasti ponovno upućujem izraze zahvalnosti na toplom dočeku i svoj suradnji, a napose kralju: bio je tako bratski, vrlo prijateljski raspoložen, vrlo srdačan.

Posebno zahvaljujem Gospodinu koji mi je omogućio da učinim još jedan korak na putu dijaloga i susreta s muslimanskom braćom i sestrama, kako bih, kao što je glasilo geslo putovanja, bio „Služitelj nade" u današnjem svijetu.

Moje hodočašće slijedilo je stope dvaju svetaca: Franje Asiškoga i Ivana Pavla II.

Prije 800 godina Franjo je donio poruku mira i bratstva sultanu al-Maliku al-Kamilu; godine 1985. papa Wojtyła posjetio je Maroko, nakon što je primio u Vatikan – kao prvog od muslimanskih državnih poglavara – kralja Hasana II. Ali netko bi se mogao zapitati: zašto Papa ide muslimanima, a ne samo katolicima? Zašto ima toliko religija i kako to da postoji toliko religija? S muslimanima smo potomci istog Oca, Abrahama: zašto Bog dopušta da postoje tolike religije? Bog je to htio dopustiti: skolastički teolozi spominju Božju voluntas permissiva. On je htio dopustiti tu stvarnost: ima toliko religija; neke se rađaju iz kulture, ali uvijek uzdižu pogled k nebu, gledaju Boga.

Ali ono što Bog želi je bratstvo među nama i na poseban način – i tu se krije razlog ovog putovanja – s našom braćom djecom Abrahamovom poput nas, muslimanima. Ne smijemo se bojati razlike: Bog je to dopustio. Moramo se plašiti ako ne radimo u bratstvu, kako bismo zajedno kročili u životu.

Biti u službi nade u vremenu kao što je ovo naše znači prije svega graditi mostove među civilizacijama.

I za mene je bila radost i čast što sam to mogao učiniti s plemenitom Kraljevinom Marokom, susrećući njegov narod i njegove vladare. Prisjećajući se nekih važnih međunarodnih sastanaka na vrhu održanih u toj zemlji posljednjih godina, ponovili smo s kraljem Muhamedom VI. ključnu ulogu religijâ u obrani ljudskog dostojanstva i promicanju mira, pravde i brige za stvoreni svijet, to jest naš zajednički dom. U toj perspektivi također smo zajedno s kraljem potpisali apel za Jeruzalem u kojem smo pozvali da se Sveti grad čuva kao baština čovječanstva i mjesto mirnog susreta, posebno za vjernike triju monoteističkih religija.

Posjetio sam Mauzolej Muhameda V., odajući počast uspomeni na njega i Hasana II., kao i Ustanovu za formaciju imamâ, propovjednikâ i propovjednicâ. Ova Ustanova promiče islam koji poštuje druge religije i odbacuje nasilje i fundamentalizam, odnosno naglašava kako smo svi braća i kako se moramo zalagati za bratstvo.

Posebnu sam pažnju posvetio pitanju migracije, bilo u razgovoru s vlastima, bilo, poglavito, na susretu koji je bio posvećen upravo migrantima. Neki od njih su posvjedočili da se život onih koji emigriraju mijenja i ponovno postaje ljudski kad nađu zajednicu koja ih prima kao osobu. To je temeljno. Upravo u Marakešu, u Maroku, u prosincu prošle godine ratificiran je Globalni kompakt o sigurnim, uređenim i regularnim migracijama. Važan je to korak prema preuzimanju odgovornosti međunarodne zajednice.

Kao Sveta Stolica ponudili smo svoj doprinos koji je sažet u četiri glagola: prihvatiti migrante, zaštititi migrante, promicati migrante i integrirati migrante. Ne radi se o tome da se socijalne programe izručuje odozgo, već o tome da se zajedničkim snagama provode ove četiri akcije, kako bi se gradili gradovi i zemlje koji su, zadržavajući svoj kulturni i vjerski identitet, otvoreni za razlike i znaju kako ih vrednovati u ime ljudskog bratstva.

Crkva u Maroku vrlo predano radi na iskazivanju blizine migrantima. Meni se ne sviđa riječ migranti; više mi se sviđa reći osobe koje su emigrirale. Znate li zašto? Zato što je migrant pridjev, a izraz osoba je imenica. Upali smo u pridjevsku kulturu: koristimo mnoge pridjeve i često zaboravljamo imenice, to jest bît. Pridjev mora uvijek biti povezan s imenicom, s osobom; dakle osoba koja je emigrirala. Tako postoji poštivanje i ne upadamo u tu pridjevsku kulturu koja je previše neodređena, previše nejasna. Crkva u Maroku, rekao sam, vrlo je predana u iskazivanju blizine osobama koje su migrirale te sam htio zahvaliti i ohrabriti one koji se velikodušno troše u njihovoj službi ispunjavajući Kristovu riječ: „Bijah stranac i primiste me" (Mt 25, 35).

Nedjelja je bila posvećena kršćanskoj zajednici. Posjetio sam prije svega Centar za socijalne usluge u ruralnim sredinama, kojim upravljaju sestre milosrdnice, iste one koje vode dispanzer i ambulantu za djecu ovdje u Svetoj Marti, a te sestre rade u suradnji s brojnim volonterima, pružaju različite usluge pučanstvu.

U katedrali u Rabatu susreo sam svećenike, posvećene osobe i predstavnike Ekumenskog vijeća Crkava. To je malo stado u Maroku i zato sam podsjetio na evanđeoske slike soli, svjetla i kvasca (usp. Mt 5, 13-16; 13, 33) koje smo čitali na početku ove audijencije.

Nije bitna količina, nego sol koja ima okus, da svjetlost sja i da kvasac ima snage uskvasati cijelu masu. I to ne dolazi od nas, nego od Boga, od Duha Svetoga koji nas čini svjedocima Krista tamo gdje jesmo, u jednom stilu dijaloga i prijateljstva, koji treba živjeti najprije među nama kršćanima, jer – kaže Isus – „po ovom će svi znati da ste moji učenici, ako budete imali ljubavi jedni za druge" (Iv 13, 35).

A radost crkvenog zajedništva našla je svoj temelj i puni izraz na nedjeljnoj Euharistiji, slavljenoj u sportskom kompleksu glavnoga grada. Sudjelovale su na tisuće osoba, pripadnika šezdesetak različitih nacionalnosti! Bila je to jedinstvena epifanija Božjeg naroda u srcu islamske zemlje. Prispodoba o milosrdnom Ocu učinila je da u nama zasja ljepota Božjeg nauma, koji želi da sva njegova djeca budu dionici njegove radosti, dionici slavlja oproštenja i pomirenja. Na to slavlje dolaze oni koji znaju prepoznati da im je potrebna Očeva milost i koji znaju kako se radovati s Njim kad se brat ili sestra vrate kući. Nije slučajno da je tamo gdje muslimani svaki dan zazivaju Milostivog i Milosrdnog odjeknula velika prispodoba o Očevu milosrđu. Upravo tako: samo oni koji se ponovno rađaju i žive u zagrljaju ovog Oca, samo oni koji osjećaju da su braća mogu biti služitelji nade u svijetu.

(u sklopu pozdrava vjernicima na talijanskom jeziku)

Neka korizma u kojoj se nalazimo potakne zbližavanje s Bogom. To je dragocjeno vrijeme za ponovno otkrivanje važnosti vjere u svakodnevnom životu, koje, kroz vršenje djela milosrđa, oživljava u nama Očeva ljubav i čini nas svjesnijima potreba onih koji žive u oskudici.

Apel Svetoga Oca

Danas se obilježava 6. Međunarodni dan sporta za razvoj i mir, koji su proglasili Ujedinjeni narodi. Sport je univerzalni jezik koji obuhvaća sve narode i pomaže u prevladavanju sukobâ i čvršćem povezivanju ljudi. Sport je također izvor radosti i velikih emocija te škola u kojoj se oblikuju vrline za ljudski i društveni rast osobâ i zajednicâ. Želim svima da „zaigraju" u životu kao u sportu.