Hvaljen Isus i Marija!

Srdačno pozdravljam sve nazočne ovdje u crkvi Gospe od Velikog hrvatskog krsnog zavjeta, sve u Kninu i sve koji nas prate po Hrvatskoj Radio Televiziji i drugim medijima. - Najdražem mi je reći: Braćo i sestre u vjeri Kristovoj! - Čestitam Vam današnji dan!
Velik je ovo dan što ga učini Gospodin. Dan pobjede i oslobođenja, Dan domovinske zahvalnosti, Dan hrvatskih branitelja i Gospin dan u crkvi Velikog hrvatskog krsnog zavjeta! Zapravo dan sjećanja – memorije koja iščitava našu povijest i djela koja u njoj čini Bog.
Hrvatski narod, od stoljeća sedmog, ima svoju uporišnu točku, svoj oslonac i sigurnost u vjeri u Boga Stvoritelja i Otkupitelja, Gospodara svijeta i vjekova. Vjera u trojedinog Boga, Oca, Sina i Svetoga Duha, vjera koju nam Krist navijestio, objavio i svojom smrću i slavnim uskrsnućem učvrstio. Vjera u kojoj smo kršteni i Bogu posvećeni. Stoljećima naš narod bio je spreman umrijeti za "Krst časni i slobodu zlatnu". Od kada je vjere u našem narodu, otada i pobožnost BD Mariji. Kroz stoljeća nižu se crkve i svetišta njoj u čast. Hrvatska je - danas bi se reklo – umrežena crkvama i svetištima u čast Blažene Djevice Marije.

U ovoj crkvi to se nekako sažima u jedno: i krsni zavjet – i pobožnost nebeskoj Majci – i naša povijest – i naša stradanja – i izbavljenja koja nam po Marijinu zagovoru i baš na njezine blagdane podari Bog.
Zato smo ovdje došli svemogućem Bogu izreći svoju zahvalnost: za dar vjere, za dar Domovine, za dar slobode i pobjede, za dar žrtve tolikih branitelja koji su bili spremni dati život da bi naš narod imao budućnost, da bi imao slobodu i slobodnu Domovinu, Hrvatsku.
Božja Riječ progovara nam i u ovom trenutku. Božja Riječ uvijek tumači Božja djela u povijesti spasenja roda ljudskoga. Osluškujući je moći ćemo se sigurno prepoznati, moći ćemo vidjeti djela Božja u vlastitoj povijesti i u svome životu, a dao Bog prepoznati poruku za naprijed, za budućnost. Zapravo pozvani smo otkrivati tragove Božjeg djelovanja, u njega se pouzdati i dopustiti, prihvatiti da nas On vodi.
Starozavjetna knjiga Sirahova, odlomak koji smo slušali, donosi upravo jedan takav pregled onoga što se događalo Izraelskom narodu. Klicanje i zahvala nakon svladanih teškoća. Svjesni od koga im je došlo spasenje. Slave Boga Spasitelja, Gospodara povijesti, zahvaljuju Imenu njegovu za zaštitu i pomoć:

Po velikom milosrđu i imenu svom izbavio si me od ujeda onih koji bi me proždrli, iz ruku onih koji mi o glavi rade, od mnogih kušnja koje pretrpjeh, od gušenja u vatri koja me okružila, iz središta ognja koji nisam potpalio...

Duša moja bijaše blizu smrti i život moj na pragu Podzemlja. Okruživahu me sa svih strana i nije bilo nikoga da mi pomogne; pogledom sam pomoć ljudi tražio, ali uzalud. Tad se sjetih milosrđa tvojeg, o Gospode, i djela tvojih još od iskona, kako izbavljaš one koji te strpljivo čekaju i spasavaš ih iz ruku neprijateljskih.

Koliko bi se branitelja i prognanih moglo prepoznati u ovim riječima. Kroza sve što su prošli, koliko im je puta molitva bila na usnama i krunica oko vrata, a oči uperene u nebo.

I nastavlja Sirah: - zazvah Gospodina: "Ne ostavi me u dan nevoljni, u vrijeme moje nemoći protiv oholih. Slavit ću ime tvoje bez prestanka i zahvalnu ti hvalu pjevati." - I bi molba moja uslišana, izbavio si me od propasti, spasio me od vremena zloće. I stoga ću te hvaliti i slaviti i blagoslivljati ime Gospodnje.

Braćo i sestre, upravo to danas činimo ovom svetom misom zahvalnicom u Dan domovinske zahvalnosti. Ali iz tih događaja i učimo, vjeru svoju obnavljamo, učvršćujemo i ponovno u Božjoj Riječi pouku tražimo. Kao što piše sveti Pavao Korinćanima: - Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, Otac milosrđa i Bog svake utjehe! On nas tješi u svakoj našoj nevolji da bismo i mi sve koji su u nevolji mogli tješiti onom utjehom kojom nas same tješi Bog.

- Naše pouzdanje, naša nada neka bude stamena, čvrsta, ustrajna i za budućnost. Ako smo kroz prošle nevolje trpjeli i iz njih izišli, prevladali ih Božjom pomoću, snagom vjere i požrtvovnosti, zajedništvom koje je tako čudesno krasilo cijeli narod tih najtežih godina, zašto bi toga danas uzmanjkalo?

Sveti Pavao piše: „da se ne bismo uzdali u same sebe, nego u Boga koji uskrisuje mrtve" i da nas to zajedništvo vjere pokrene, još više ujedini - ne u mudrosti ljudskoj - tjelesnoj, nego u Božjoj milosti. Vjera da nas učini boljima, velikodušnijima, požrtvovnijima u istinskoj bratskoj ljubavi jednih za druge. Pa to nije nemoguće, već se toliko puta dogodilo i događa. Sjetimo se samo zadnjih požara, pokazane požrtvovnosti i jedinstva vatrogasaca, pilota, vojske i naroda.
Isprosimo molitvom da na ne ujedinjuje samo nevolja, nego istinska želja za izgradnjom boljeg svijeta, bolje domovine, boljih odnosa, svakog ljudskog napretka.

Ako budemo barem malo više živjeli iz vjere i pouzdanja u Boga, - od onih vrijednosti koje proistječu iz našeg krsnog zavjeta: Bogoljublje, domoljublje i bratoljublje – zajedništvo u slozi. – Ako to budemo znali svjedočiti i na mlađe vjeru prenositi sigurno možemo graditi bolju budućnost da se i oni koji su je pošli drugdje tražiti vrate u domovinu. Sigurno će se tada i naše mlade obitelji otvoriti životu, prihvaćati novi život.
Ne smijemo od toga odustati. Samo zrno one ljubavi u svakome od nas - koju je svjedočio bl. kardinal Alojzije Stepinac kad je rekao da se u ljubavi prema Hrvatskom narodu od nikoga ne da natkriliti - bit će dovoljno da izgrađujemo civilizaciju ljubavi i života.

Svaki uloženi napor, svaka iskazana požrtvovnost i velikodušnost, svaka sposobnost pojedinca ugrađena u to, svaki novi uspjeh - uvelike će opravdati i podnesene žrtve, učiniti ih još vrednijima.

Braćo i sestre, Isusova je riječ: Što će koristiti čovjeku ako sav svijet stekne, a životu svojemu naudi? - Sebe izgubi.

Zato, s vjerom u Božju providnost i milosrđe, ne žaleći truda oko dobra svega naroda i zajedništva, ohrabreni iskustvom prevladanih nevolja, čuvajmo što nam je najsvetije. Ili kako pjeva pjesnik:

A ti mili rode, stazom pođi starom
I ne skvrni praha, krvlju poštrapana
Mučenika svetih divnih pređa tvojih!

Bolima u gorkim teških naših dana
Oči k nebu upri pune pouzdanja

I ne gubi vjere u dobroga Boga!

Vjera će te ova silnim stvarat divom,

Božje ćeš uz vodstvo doć do cilja svoga.

- Amen.

Poruka vojnog ordinarija u povodu 20. godišnjice Vojnog ordinarijata (Vojno-redarstvene biskupije) u Republici Hrvatskoj

Draga braćo svećenici
Dragi pripadnici vojno-redarstvene biskupije
Braćo i sestre u kršćanskoj vjeri

1. Uvod

Ovogodišnja proslava „Gospe velikog hrvatskog krsnog zavjeta" zaštitnice naše biskupije odvija se u godini obilježavanja dvadesete obljetnice od njenog ustanovljenja. Središnje euharistijsko slavlje proslave naše nebeske zaštitnice održava se u Kninu 5. kolovoza, i podudara se sa slavljem na državnoj razini Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, Dana hrvatskih branitelja i 22. obljetnice vojno-redarstvene operacije „Oluja".

Vojni ordinarijat (Vojno redarstvenu biskupiju) u Republici Hrvatskoj ustanovio je papa sveti Ivan Pavao II., 25. travnja 1997. godine. Prvim vojnim ordinarijem imenovao je dotadašnjeg pomoćnog zagrebačkog biskupa msgr. Jurja Jezerinca. U buli imenovanja papa je prvome biskupu odredio svrhu i narav njegove pastirske službe: „A Tebi, ljubljeni sine, koji ćeš ući u ovu osobitu službu, molimo najizvrsnije višnje darove da, njima poduprt i združenim nastojanjem klera tog ordinarijata potpomognut, uzmogneš vjernike, povjerene svojoj brizi, u Gospodinu napasati s najvećom pozornošću, brižljivom i budnom razboritošću te sa zdravim naukom i ljubavlju, tako da oni, osnaženi svakodnevnom stegom i Kristovim božanskim naukom poučeni, uzmognu uvježbati duhovne i ljudske vrline za izgradnju Crkve, za obranu građana i za slobodu, napredak i postojan mir, Nama predrage Vaše domovine" (Iz Bule imenovanja prvog vojnog ordinarija). U svijetlu ovih papinih riječi razmišljamo poslije dvadeset godina o našem identitetu i poslanju u „Crkvi i svijetu" u hrvatskome društvu. Isto tako željeli smo tijekom ove godine nekim pastoralnim pothvatima dati skromni doprinos obilježavanju ove obljetnice. U tijeku vremena i prolaznosti svijeta dvadeset godina nije puno, ne znači mnogo. U ljudskome životu i u svakom novom životu prvih dvadeset godina života znače jako puno.

2. Trenutak za premišljanje

U okviru proslave 20. godišnjice, uz redoviti ritam i rad u našim vojnim i policijskim kapelanijama, te drugim oblicima pastoralnog djelovanja, Vojni ordinarijat je već ostvario neke programe među kojima izdvajamo dva hodočašća: 25. međunarodno vojno-redarstveno-braniteljsko hodočašće u Lourdes (svibanj 2017.) i studijsko-duhovno hodočašće organizirano zajedno sa Zapovjedništvom Hrvatskog vojnog učilišta „Dr. Franjo Tuđman" i Ratne škole „Ban Josip Jelačić" u Rim (travanj 2017.). Lourdsko hodočašće je i ovoga puta bilo povlaštena prigoda svim sudionicima za osobno produbljenje vjere i povratak na izvore i korijene svoga kršćanskog identiteta. Osobito nam je drago što je sačuvan i stalno je u porastu na ovome i drugim hodočašćima koje organizira Vojni ordinarijat osobna sakramentalna sveta ispovijed. Vrijedno je svake pohvale na ovome planu djelovanje naših svećenika. Studijsko-duhovno hodočašće u Rim ostat će svima u sjećanju po osobnome susretu s ogromnom kulturnom baštinom čovječanstva i bogatim duhovnim nasljeđem Vječnoga Grada. Poglavito su bili dojmljivi srdačni i spontani susret s Petrom naših dana papom Franjom kao i povlašteno razgledavanje Vatikanske bazilike apostolskog prvaka sv. Petra apostola.

Dosadašnje pastoralno iskustvo kao i sama dvadeseta obljetnica od osnutka i djelovanja Vojnog ordinarijata u Republici Hrvatskoj, pomažu nam i potiču nas da učinimo sve kako bi događaji kojima idemo ususret bili ozbiljno i s puno vjerničke jednostavnosti pripremljeni, življeni i slavljeni. Ove događaje nipošto ne želimo izdvajati iz područja dušobižničke pastoralne skrbi, tako da će se Vojni ordinarijat usredotočiti na dvije bitne ponude, hodočasničko-odgojnu i slavljeničko-otajstvenu, odnosno euharistijsku.

Predstoji nam naše nacionalno vojno-redarstveno-braniteljsko dvadeset i peto hodočašće u Mariju Bistricu, predviđeno za nedjelju 1. listopada 2017. Radi intenzivnije međusobne povezanosti dviju cjelina koje tvore Vojno-redarstvenu biskupiju (MORH i vojska te MUP i policija), naša biskupija organizira sedmodnevno hodočašće u Svetu Zemlju (studeni 2017.). A središnji i završni slavljeničko-otajstveni događaj u okviru proslave 20. obljetnice naše biskupije je zahvalno euharistijsko slavlje za sve pripadnike ove specifične „mjesne Crkve" u Hrvatskoj. Slavit ćemo ga zajedno u Zagrebačkoj prvostolnici 13. prosinca 2017. Želja nam je i cilj da i ove inicijative pridonesu jačanju svijesti o važnosti pripadnosti kršćanskoj i katoličkoj obitelji. Želimo da to zahvalno euharistijsko slavlje u Došašću, u novoj liturgijskoj godini u kojoj se Crkva u Hrvata spominje dvadesete obljetnice beatifikacije bl. Alojzija Stepinca, produbi, učvrsti i poveća u svima nama kršćanski ponos, ljudsku zahvalnost i vjerničko slavljenje Boga zbog mogućnosti da u našim sugrađanima u odorama (vojska i policija) prepoznajemo braću i sestre u vjeri i s njima u slobodi izgrađujemo kraljevstvo Božje na zemlji.

Uz postojeće oblike dušobrižničkog djelovanja (liturgijska slavlja, sakramentalni pastoral, hodočašća, duhovne vježbe, bračni susreti, ljetovanja djece i mladih s kulturno-duhovnim programima, kateheze, pastoralna i duhovna asistencija u mirovnim misijama, itd.), Vojno-redarstvena biskupija razmišlja i o uspostavi novih oblika dušobrižničkog djelovanja za svoje pripadnike. Osjećamo veliku potrebu posvetiti svoju pažnju obitelji s ciljem uspostave bračnih savjetovališta i zauzetijem radu s mladima. Naravno da sve ovo zahtjeva stručnu pripremljenost osoblja.

3. Vrijeme traži odgovore

„Diktatura relativizma" ne zaobilazi ni pripadnike vojno-redarstvene biskupije. To se dobro osjeća u slabljenju tradicionalnih naravnih vrjednota, nesposobnosti integriranja različitosti kao izgrađujućeg čimbenika osobe i društva, pomanjkanju tolerancije jednih prema drugima i različitim oblicima nasilja. Gospodarska i demografska kriza već više godina drmaju temeljima hrvatskoga društva. Suvremeni čovjek ima sve manje vremena jedan za drugog i to se posebice teško odražava na razini obiteljskih odnosa supružnika i roditelja s djecom. Ne smijemo zaboraviti da je riječ o djelatnim vojnim i policijskim osobama za koje pitanje „karijere" nije samo pitanje časti, nego i vrlo važno pitanje profesionalnog i učinkovitog opstanka i djelovanja u sustavu. A radne okolnosti su često takove da se sami supružnici rijetko i premalo susreću i ne uspijevaju posvetiti dužnu i odgovornu pažnju odgoju i podizanju vlastite djece.

Posljedice ovih stanja porazno se odražavaju na osobe, na zajedništvo u braku, na vrijednosti koje izgrađuju osobu, obitelj, Crkvu i društvo. Pred vojno-redarstvenom biskupijom izazovi su vidljivi i snažni, veliki… Svjesni smo složenosti provođenja dušobrižničkih programa koji se nužno i dogovorno usklađuju s ustanovama o kojima ovisi njihova provedba. To su stručne službe vojno-redarstvene biskupije zajedno sa stručnim službama iz MORH-a i MUP-a (Samostalni odjel MORH-a i Samostalna služba MUP-a) koje pružaju organizacijsku potporu, Ministarstvo obrane, Ministarstvo unutarnjih poslova, Ravnateljstvo policije, Glavni Stožer OSRH, Zapovjedništva grana OS i postrojbi, Načelnici Policijskih uprava, Hrvatsko vojno učilište, Policijska akademija, itd. Jedni na druge smo upućeni kako bismo u strpljivome dijalogu mogli usklađeno djelovati za opće dobro naših građana vjernika.

4. Prožeti nadom

Vojno-redarstvena biskupija duguje zahvalnost Bogu, svojoj nebeskoj zaštitnici Gospi velikog hrvatskog krsnog zavjeta, „Crkvi u Hrvata" i hrvatskom društvu da je prebrodila vrijeme adolescencije i uplovila u dob odgovornog i odraslog odnosa prema Bogu, prema Crkvi, prema svijetu i osobito prema svim članovima Naroda Božjega koji ju tvore. Trebalo nam je svima vremena da se naviknemo i ozbiljno prihvatimo posljedice koje slijede iz afirmacije i provedbe prava što proizlaze iz Ustava, iz Povelje o ljudskim pravima UN-a, iz međunarodnih Ugovora kao i iz govora savjesti svake ljudske osobe. Dakako, vrijeme od Drugog svjetskog rata pa sve do demokratskih promjena devedesetih godina prošlog stoljeća, u mnogome nesklono Crkvi, uništilo je svijest kod naših građana o važnosti i potrebi organizirane dušobrižničke djelatnosti među vojnicima i policajcima. Nakon dvadeset godina od uspostave Vojno–redarstvene biskupije i nakon što su prošla skoro tri desetljeća od demokratskih procesa u društvu, osjećamo još i danas „izvana i iznutra" stanovite otpore i nesnalaženja u pastoralnome radu naše biskupije.

Dvadeseta obljetnica biskupije pravi je, otvoreni i jasan izazov biskupiji, u prvome redu sakramentalnim nositeljima dušobrižničkog poslanja. To traži u najmanju ruku profesionalan odnos prema vlastitom identitetu, prema ljudima zbog kojih postojimo i prema vrijednostima koje su na „tržištu".

Vrijeme je ovo kad u svojem odnosu, svojim projektima i provedbi dušobrižništva ne smijemo podleći napasti kako su važni samo „važni", i kako su velike samo „velike" riječi i djela: istinsku veličinu definira mnoštvo sitnica ponekad teško zamjetljivih, a primijete se tek onda kad ih zaobiđemo.

Vrijeme je ovo u kojem nam „odgode" nisu prijatelji, iako su ponekad vremenski rasponi neophodni da bi stvari postale jasnije; no, one će postati jasnije tek onda ako postoje i ako su u trajnom procesu primjene. Zalagati nam se je za to da se proces događa i da u njemu sve što radimo dozrijeva.

Vrijeme je ovo u kojemu iznad svega valja poštovati čovjeka u njegovoj svetosti savjesti: valja nam biti u službi slušanja vlastite savjesti, osobito onih koji su podlegli otuđenjima na razini ljudskog bića, spoznaja, kulture i vrijednosti koje su presudne za očuvanje i razvoj neponovljivog „djela Božjega" koje je čovjek.

Vrijeme je ovo koje ne dopušta „zaborav" kao učinkovit element cjelovitog funkcioniranja: zaborav je uglavnom pokazatelj nekog značajnijeg oštećenja u određenom dijelu neophodne memorije. Govorimo ovo iz razloga da se ne zaboravi odlučnost i sposobnost ljubavi i žrtve hrvatskih branitelja u postizanju slobode u novoj državi Hrvatskoj. Spomen na njih i na događaje naše slobode neka budu svečani i ozbiljni, jer takvi su bili branitelji u vremenu kad su stvarali slobodnu zemlju. Oni moraju postati povijest koja se uči, cijeni i slavi. U doslovnom značenju riječ je o povijesti koja je učiteljica života, koja odgaja. Ogroman dio tih ljudi više je mislio na nas nego na sebe.

U tom kontekstu događaji kao što su „Oluja", „Bljesak" i druge obrambene vojnoredarstvene akcije, više su od pukog povijesnog komemoriranja: to su događaji stvaranja samostalne i slobodne države. Zadatak je vojno-redarstvene biskupije brižno njegovati važnost ovog pamćenja, ali ne smije se bojati ni kajanja i molitve za postupke koji su nekim nedužnim ljudima nanijeli bol.

Poštovani pripadnici vojno-redarstvene biskupije. Zapažate da su naglasci u ovoj Poruci pretežito antropološke naravi. Držim da je suvremeni čovjek ugrožen u istini o sebi i odnosu s drugima. Stvoritelj čovjeka želi da čovjek opstane u svojoj izvornosti kao biće stvoreno na sliku Božju i da on svojim djelovanjem i stvaralaštvom bude slava Božja. Put našeg dušobrižništva je živi i konkretni čovjek. Tu je smisao i sadržaj našeg dušobrižničkog djelovanja i naše molitve koja je uvijek mjesto susreta čovjeka sa svojim Stvoriteljem.

Dok svima čestitam Dan pobjede i Domovinske zahvalnosti, Dan hrvatskih branitelja i blagdan zaštitnice Vojno-redarstvene biskupije Gospe velikog hrvatskog krsnog zavjeta, napose pripadnicima naših oružanih snaga i policije u mirovnim misijama izvan Domovine, želim i molim da nam naša sveta zaštitnica, bude zvijezda vodilja u vjerničkoj izdržljivosti i ustrajnosti u djelovanju. Ona nas ljubi i prati kao Majka Crkve, Majka naše povijesti, Majka naše sadašnjosti i Majka naše budućnosti. Nju molimo i njoj se utječemo u svim našim potrebama:

„Najvjernija odvjetnice na braniku stoj,
Čuvaj našu svetu vjeru i hrvatski dom".

Zagreb, 5. kolovoza 2017.
Msgr. Jure Bogdan
vojni ordinarij u Republici Hrvatskoj