5. korizmena nedjelja
Patnja, mjesto velike objave
(Jer 31,31-34); (Hebr 5,7-9); (Iv 12,2-33).
Evanđelje započinje informacijom da je među onima koji su došli klanjati se na blagdan bilo nekoliko Grka. Htjeli su vidjeti Isusa, upoznati čovjeka o kojem se pričalo kao o velikom proroku. Isus im je sve bitno o sebi rekao u slici pšeničnog zrna. Uzeo je primjer iz svakodnevnog života da bi objasnio vazmeno otajstvo spasenja. „Ako pšenično zrno, pavši u zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod." Zrno se mora žrtvovati inače ne može imati budućnosti. Ono ima u sebi život koji se na izvan ne vidi, pokazat će se tek nakon što siđe u tamnu i vlažnu zemlju; tada će taj život biti probuđen, nezaustavljivo će se probijati, ukloniti sve prepreke, izaći iz zemlje i krenuti bogatstvom nove raskoši prema nebu i suncu. U tu sliku, koju je poznavao svaki poljodjelac, Isus je sažeo svoj život, poslanje i sveukupnu poruku Božje ljubavi svijetu. On će umrijeti, ali će iz njegova mrtvog tijela nastati nešto nevjerojatno novo: uskrsnut će na novi i vječni život. Istina, nije to bio jednostavan doživljaj. Isus se prije smrti krvlju znojio u Getsemanskom vrtu, jer je osjećao tjeskobni strah. Bilo mu je teško prihvatiti tragičan kraj, životni neuspjeh i odbačenost unatoč tolikim čudesnim djelima koja je ljudima pokazao. Pogodila ga je i razočaranost učenika te slutnja da će cjelokupni zemaljski život završiti u muci i smrti. Mučio ga je osjećaj da se uzaludno moli Ocu nebeskom, da neće biti pošteđen i da je gorki kalež neizbježan. Ostala mu je još samo vjernost i takvom Ocu; ona ga je tješila kao nada da ga ipak neće ostaviti u smrti.
Što Isusovo otajstvo muke, smrti i uskrsnuća naznačeno pšeničnom zrnu, ima s nama? Kršćani su Isusovi učenici, pripadaju mu po krštenju. Po krštenju smo svoje živote pridružili Isusovu životu u cijelosti: valja nam s njime živjeti, trpjeti, nadati se, umrijeti i uskrsnuti. Tko god želi imati udjela u Isusovu uskrsnuću, slavi i vječnom životu, treba sudjelovati u njegovu trpljenju i smrti. Naša se priroda protivi toj istini. Ne prihvaćamo trpljenje, jer ga ne razumijemo i jer nas usmrćuje. Pitamo se kako „dragi Bog" može dopustiti patnju svojim vjernicima? Zar je to nagrada za vjeru? Imamo i mnoštvo drugih pitanja: zašto trpe siromasi, nedužni, zašto nepravde, ratovi, teror, glad? Sve te nevolje stavljaju na kušnju našu vjeru. Neki se ljute na Boga, neki i posumnjaju, čak napuste vjeru. Na pitanja koja ljudi postavljaju, Bog nije ponudio nikakav teoretski ili filozofski odgovor. On je poslao svoga Sina Isusa da nam u njegovu životu, trpljenju, smrti u uskrsnuću izloži cijelu istinu. U Isusu se Bog solidarizirao s nedužnim stradalnicima, sišao u sve nevolje ljudi koji trpe. Rodio se u štali, živio siromašan, prošao kroz mnoga poniženja, nerazumijevanja, nepravde, osude; umro gol na križu, sišao je u samu smrt da upravo na tom mjestu krajnje nemoći pokaže svoju božansku svemoć i da ljudima otvori čudesne mogućnosti novoga Života. Bog je u najdubljem mraku i najtragičnijem ljudskom iskustvu, uskrsnućem Isusa od mrtvih, zapalio svjetlo novoga života, koje poput svjetionika na moru ljudske povijesti, u svim burama i olujama zove u luku spasa. Po Isusovu vazmenom otajstvu, ponudio je put na kojem nijedno pitanje neće ostati bez odgovora, ni jedna patnja besmislena, nijedna smrt beznadna. Što više, otvorio je vrata u život i radost. Tajna zrna koje donosi obilat rod i danas tumači otajstvo Božje ljubavi. Zrno nije pošteđeno mučnog, naoko beznadnog odlaska. Bog nije uklonio trpljenje iz svijeta, ali ga je osmislio, osvijetlio i snagom Isusova uskrsnuća pretvorio u Život. Tko Isusovim očima gleda patnju i smrt neće ostati nemoćan i razočaran, jer će se uvjeriti da smrt nema zadnju riječ, već život. Shvatit će da život ne završava u tami Velikog petka, već u svjetlu nedjeljnog Uskrsa. Isusovo vazmeno otajstvo poučava ljude da trpljenje i slava pripadaju jedno drugome kao dvije strane medalje. Put u vječni život vodi preko Kalvarije i samo taj put ima budućnost, na tom se putu dogodilo nešto presudno za cijeli svijet i svakoga čovjeka – Isusovo uskrsnuće! Tko u Raspetoga upravi pogled iz najveće tragedije, naći će snagu za pobjedu. Nepodnošljivo i neprihvatljivo ljudsko trpljenje u Isusovu je otajstvu postalo mjesto uzvišene Božje objave; tu je njegova ljubav izvojevala definitivnu pobjedu nad smrću.
