Naziv apostol Nijemaca ne izražava u potpunosti njegovu apostolsku djelatnost, jer se njegova misionarska aktivnost protezala na franačko kraljevstvo i na njegovu domovinu Englesku.

Rođen je na zapadu Engleske u Crediodunumu 680. godine. Na krštenju je dobio ime Winfrid, a papa Grgur II. dao mu je ime „Bonifacije". Postao je benediktinac u opatiji Exter. U toj opatiji i u Nhutschelle stekao je duhovnu i kulturnu naobrazbu. Nakon toga predaje, u tim dvjema opatijama. Tijekom toga vremena sastavio je svoje traktate gramatike i metrike. Stalno je bio u kontaktu s tadašnjim pozna­tim ljudirna posebno s Aldelom, najznačajnijom figurom tadašnjega an­glosaksonskog kršćanstva.

Glavne karakteristike koje su ga krasile baštinio je od svog naroda: ljubav prema književnosti, ljubav prema izvanjskim misijama i ljubav prema Katedri svetoga Petra.

U njegovo vrijeme, mnogi engleski i irski monasi ostavljali su Otok i prešli na europski kontinent kako bi prenijeli i zapalili plamen vjere u Francuskoj, Njemačkoj i u drugim zemljama.

Misionarski duh je obuzeo i Bonifacija. Želja mu je bila propovije­dati Radosnu vijest Saksoncima. Nakon što je riješio neke probleme, s trojicom prijatelja uputio se na kontinent. Zbog čudnih neprilika njegov prvi posjet kontinentu kratko je trajao. Na povratku na Otok izabran je za opata opatije Nhutschelle. Uz pomoć braće uspio je anulirati svoj izbor za opata, kako bi lakše ostvario svoj životni san, vjerovjesnika poganskih naroda europskog kontinenta.

U to vrijeme, na Petrovoj Stolici bijaše Grgur II. (715. - 731.). Nje­gova glavna preokupacija bijaše usmjerena na obraćenje Germana. Sa zanosom je primio Bonifacija koji je došao u Rim tražiti njegov apo­stolski blagoslov i odobrenje za svoj misijski rad među Germanima. Do­bivši odobrenje od pape, uz posebne napomene neka slavi sakramente po rimskoj liturgiji, praćen nekolicinom svoje subraće, 719. godine uputio se među Germane.

Kad je stigao u rajnsko područje, smjelo se upustio u jednu gotovo bezizlaznu avanturu, propovijedanje Evanđelja poganima. Na njegovu ve­liku radost uspjeh je bio zaista izvanredan. Kad je god propovijedao, po­gani su napuštali svoja poganska praznovjerja i obrede i s entuzijazmom prihvaćali vjeru. Potvrdu i priznanje za svoj misijski rad dobio je iz Rima. Najprije ga je papa Grgur II. imenovao biskupom za cijelu Nje­mačku, a potom Grgur III. nadbiskupom s vlašću posvećivanja biskupa. Tim imenovanjem započela je njegova organizacijska djelatnost. Posvuda je organizirao i uspostavljao crkvenu hijerarhiju: ustanovljivao biskupije, imenovavao biskupe, gradio crkve, utemeljivao samostane, organizirao kler i formirao misionare. Među ostalima, sagradio je poznatu opatiju u Fuldi koju je sam izabrao kao vječno počivalište svojih posmrtnih osta­taka. Crkvena i religiozna organizacija koju je on udario njemačkoj Crkvi nadživjela je stoljeća.

Kao biskup, posebno kao nadbiskup, posebnu je pažnju posvetio oču­vanju prave crkvene nauke. U tu svrhu održao je brojne sinode i koncile.

Kao metropolit njemačkih i francuskih crkava nastojao je oko duho­vne i kulturne fuzije dviju zemalja, u ime rimske i kršćanske civilizaci­je. Trudio se oko reforme Crkve u Francuskoj koja je u to vrijeme proživljavala tešku krizu. Uspjeh nije izostao. Nakon brojnih pokušaja, uspio je na općem koncilu francuskih biskupa 747. godine potaknuti odredbe reforme, ispovijest vjere i pod­ložnosti Rimu.

Nakon uspjeha u Francuskoj, obraća se biskupu Canterbury-a šaljući mu rezoluciju francuskog episkopata, i moli gneka i on poradi oko reforme Crkve u Engleskoj.

Njegovo imenovanje za nadbiskupa Kölna izazvalo je negodovanje me­đu domaćim klerom. Zbog toga je napustio kölnsko sjedište i preselio u Mainz.

Dok je žurio što više pogana pripraviti na kršćansku vjeru, stigla ga je smrt i stavila točku na njegov plodni zemaljski život. Ubijen je Dokkuma 5. lipnja 754. dok je propovijedao i krštavao u isto­čnoj Friziji. Nasilna smrt, koja mu je pribavila krunu mučenika, nije za­ustavila njegovo djelo, obraćenja Nijemaca s kojim se otvorila jedna nova stranaca u povijesti Europe.

prezbiter i mučenik u Feniciji za Dioklecijana.

Nikanor, Apolon i prijatelji, mučenici,  Rimski  martirologij  spominje u Egiptu za Galerija Maksimijana. Julijan, Ciriak, Marcelin i Faust, mučenici  za  vrijeme vladavine mučenik. Bio je učenik sv. Eulogija, a život je položio  svjedočeći današnji dan 851. g. u Kardobi.