7. srpnja - Blažena Marija Romero Meneses, salezijanka KMP
Marija Romero rođena je u Nikaragvi, zemlji jezera i vulkana. Njezin značaj nalikovao je njezinoj domovini: vatrenost i neumoran rad kad se radilo o uvijek novim pothvatima za spas siromašnih te gotovo "zarazna" mirnoća u susretu s ljudima. Svjetlo dana ugledala je 13. siječnja 1902. u dobrostojećoj obitelji Granade. S puno ljubavi i smisla polazila je učenje glasovira i violine dok je pohađala školu kod sestara kćeri Marije Pomoćnice. Imala je umjetničku dušu i vrlo dobro znala je crtati i slikati. U školi je bila briljantna učenica, kako u učenju, tako i u odnosima s drugima. S trinaest godina postala je članica Marijinih kćeri. U tom trenutku doživjela je „jednu od onih radosti što se ne daju opisati" a događaju u trenutku potpunog predanja vodstvu i brizi Djevice Marije. Djevojaštvo je proživjela vedro i živahno usmjeravajući se prema budućnosti. Njezin duboki odnos s Kristom, kojeg zove moj Kralj sve više raste. Djevicu Mariju oslovljava moja Kraljica. Moglo bi se reći kako je već postigla duhovnu zrelost kad je s 18 godina započela put redovništva u Družbi sestara Kćeri Marije Pomoćnice. Nakon zavjeta život joj je obilježen intenzivnim pastoralnim djelovanjem. Bila je učiteljica, katehistkinja i odgojiteljica mladih učenica u zavodu.
Nakon premještaja u grad San José u državi Kostariki, koja je postala njezina druga domovina, započela je s poslanjem među najsiromašnijim mladima: djevojčicama i dječacima s ulice. Jednoga dana, jedna njezina učenica ispripovjedila joj je o svom posjetu prijateljici koja živi u četvrti na periferiji gdje „obitelji, djeca, starci i mladi žive u kućercima od kartona, na podu od zbijene zemlje, bez namještaja…" To je sestri Mariji bilo dostatno, prema prijateljičinim riječima, bila je zahvaćena "željom prema siromašnima". Odmah se dosjetila i osnovala tzv. „misionarčice", skupinu koje su činile djevojke iz zavoda, koje su, dvije po dvije, poput apostola odlazile u predgrađa pomagati siromašnima i podučavati vjeronauk. Tako je niklo desetak blagdanskih oratorija u koje je na molitvu, igru, po hranu i odjeću dolazilo i više od tisuću djece. Ali sestra Marija nije svoj život posvetila samo siromašnima. Uspjela je uvjeriti i mnoge bogataše neka budu solidarni s onima koji nemaju ništa.
Osnovavši tzv. Djevičinu kuću u koju su stizali siromašni sa svih strana, a koja je imala ambulantu, školu, i kućice za prihvat siromašnih i napuštenih djevojaka, sestra Marija nastavila je sanjariti. Osobe koje su radile u socijalnoj službi vidjele su kako su izgledale kuće onih o kojima su brinule; ako su se uopće mogle tako nazvati. Nije bilo stolaca, ni kreveta, čak ni tanjura za jelo… ničega! U to vrijeme Sveti Otac putem stranica časopisa L''Osservatore Romano pozvao je na veće zalaganje za siromašne. „Što bi učinio don Bosco?" pitala se s. Marija. Nakon dužeg razdoblja molitve i promišljanja dobila je prosvjetljenje: osnovati skupinu gospođa koje će pomagati beskućnicima. Već u crkvi, u klupi, načinila je nacrt budućeg projekta. Unutar velike kružnice nacrtala je sunce, a na njemu ime Udruženja: ASAYNE (Asociaciòn Ayuda Necesitados), Udruženje za pomoć potrebnima. Naznačivši četiri osnovna cilja, sestra Marija napisala je imena periferijskih četvrti grada San Joséa u kojima je, u tom trenutku, pomoć bila najpotrebnija. Tamo su sagrađene „utvrde" Marije Pomoćnice.
Ubrzo nakon toga, kao prava organizatorica, osim bankovnih kredita, s. Marija je u taj projekt uključila i bogataše i one koji su bili sposobni raditi. Osnovala je mnoštvo „utvrda". Svaka je imala i određene tutore, pazitelje koji su vodili brigu. Gospođe su vodile brigu o organizaciji života, a gospoda - napose inženjeri, odvjetnici i poduzetnici - o njihovoj izgradnji. Još i danas postoje te ustanove. Vode ih laici s nekoliko sestara kćeri Marije Pomoćnice i u njima još uvijek raste nada u bolji život za mnoge siromašne.
U životu sestre Marije Romero sve je bilo vrlo jednostavno. Pouzdanjem djeteta obraćala bi se svojoj Kraljici - Djevici Mariji i svome Kralju - Isusu Kristu. U njih je imala toliko veliko povjerenje da ni mnogobrojne poteškoće s kojima se suočavala nisu mogle umanjiti njezinu jednostavnost i velikodušnu ljubav, njezinu želju za životom i njezinu radost. Za nju su mala svakodnevna čudesa bila najnormalniji izraz Providnosti. Jednoga dana trebala je platiti 500 colones (kostarikanska valuta) za kruh djeci koja su pohađala oratorije, a koja su bila na izletu. Novčanik je bio potpuno prazan. Stigla je pošiljka, a s njom i račun. posve mirno s. Marija se obratila dostavljaču i rekla:" Pričekajte trenutak, molim Vas!" Zatim je molila. „Stavi svoju ruku, Majko moja, stavi je prije moje!" U taj tren otvoriše se vrata i u prostoriju je ušla suradnica koja joj puna radosti reče: „Uspjela sam prodati onaj teren. Uzmite!" U koverti je bilo točno 500 colones. Slično se dogodilo i s keksima. Bilo je deset kutija, a u svakoj sto porcija. Dječice je bilo tisuću. Sestra Marija je pomno preporučila sestri koja ih je dijelila neka ne dijeli mamama, jer ih je premalo. No, sestra se silno ganula siromaštvom i počela ih dijeliti svima. Kad ih je svima podijelila postala je svjesna kako je potrošila samo jednu kutiju.
Kad je sestra Marija nešto molila Djevicu Mariju, onda je po njezinu zagovoru stizalo mnogo dobara za najsiromašnije. Svjedočanstva govore Bog joj je dao dar bilokacije, snagu za buđenje savjesti kod ljudi, liječenje duševnih boli, pa čak i tjelesnih bolesti.
Sestru Mariju Romero opisuje se kao kontemplativno-aktivnu. Uistinu je bila takva. Dani su joj prolazili u stalnoj i iscrpljujućoj aktivnosti, ali budući da joj je srce uvijek prebivalo u Bogu, istovremeno je bila Marta i Marija. Na kraju života, dok se nalazila na nekoliko dana odmora pored oceana rekla je: „Vidim Boga u svakoj kapljici vode. Kako bi bilo lijepo umrijeti pored mora." Čini se kako je Bog primio poruku. Samo nekoliko sati kasnije, 7. srpnja 1977. s. Marija Romero zauvijek je zaspala.
Dvadeset i pet godina kasnije, 14. travnja 2002. na Trgu svetog Petra u Rimu, papa Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom. Tako je postala prva žena Srednje Amerike uzdignuta na čast oltara.
Blaženi Benedikt XI., papa - Između petnaest papa imenom Benedikt dvojica su dobila čast oltara: sveti Benedikt II. (+685.) i naš blaženi Benedikt XI. (22. X. 1303. - 7. VII. 1304.).
Rođen je 1240. godine u siromašnoj obitelji Boccasini u gradiu Treviso, a bilo mu je ime Nikola. Njegova je majka prala robu bijelim fratrima, pa je tako Nikola mlad stupio u dominikanski red, u kojemu je zbog kreposti i naobrazbe stalno napredovao u službama: profesor teologije, provincijal Lombardije i konačno general dominikanskog reda.
Papa Bonifacije VIII. sredinom 1298. godine poslao ga je kao svoga opunomoćenika u pitanju sklapanja mira između Engleske i Francuske. Doskora ga je učinio kardinalom svete Sabine i biskupom Ostije, te je postao dekan kardinalskog zbora. Krajem 1301. godine ponovno ga je isti papa poslao kao svoga poslanika u Ugarsku kako bi uredio pitanje nasljedstva na hrvatsko-ugairskom kraljevskom prijestolju. U to je vrijeme Bonifaoije VIII. imao teški spor s francuskim kraljem Filipom Lijepim. Čak je došlo dotle pa su kraljevi ljudi 7. rujna 1303. godine izvršili atentat na papu Bonifacija u Anagniju, gdje se tada papa nalazio. Od svih kardinala samo su se dvojica našla koja su ostala hrabro uz papu. Jedan od njih bio je kardinal Boccasini. Papa se vratio u Rim, ali je ubrzo umro 11. listopada 1303. godine.
Poslije Bonifacijeve smrti kardinali su 22. listopada 1303. godine jednoglasno izabrali kardinala Nikolu za papu, koji iz zahvalnosti prema svom predšasniku uze njegovo krsno ime i prozva se Benedikt XI.
Kao papa Benedikt XI. nastojao je oko pravde i mira: stoga je pružio ruku pomirenja i Filipu Lijepom, i obitelji Colonna, i gibelinskoj stranci. Međutim, u samome Rimu vladao je veliki nemir. Stoga je miroljubivi papa bio prisiljen s cijelim dvorom preseliti u Perugiu, gdje je nakon kratkog pontifikata od niti devet mjeseci umro 7. srpnja 1304. godine. Pokopan je u istom mjestu u crkvi Svetoga Dominika, gdje mu je kasnije podignut monumentalni spomenik. Također su mu podignuli spomenik i u crkvi Svetog Nikole u rodnome mjestu Trevisu. Papa Klemenit XII. proglasio ga je blaženim 1736. godiine.
Benedikt XI. ušao je i u hrvatsku povijest time, što je bulom od 9. prosinca 1303. trogirskoga dominikanca fra Aiugustina Kažotića imenovao za zagrebačkog biskupa. Tako je svetac unaprijedio sveca.Lozinka blaženog Benedikta bila je: „Rasvijetli lice nad slugom svojim" (Ps 31,17).
Sveti Vilibald, prvi biskup Eichstätt-a, sin svetog Rikarda, engleskoga kralja, i brat svetog Vunibalda i svete Balburge. Nakon što je hodočastio u brojna svetišta po Francuskoj i Italiji, Maloj Aziji i Svetoj Zemlji, ponovno se vratio u Italijiu i u samostanu Monte Cassino boravio desetak godina, papa Grgur III. poslao ga je u Njemačku svetom Bonifaciju kao suradnika u apostolskom radu. Sveti Bonifacije postavio ga je za biskupa u Bichstatt-u. Tu je Vilibald biskupovao 46. godina (741.-787.) i tu je umro 7. srpnja 787. Njegov se blagdan u Eichstätt-u stoljećima svečano slavio, pa mu je štovanje postalo popularno i u cijeloj Bavarskoj.
Sveti Klaudije, nadtamniičar, Nikostrat, prvi tajnik i muž svete Zoe mučenice, Kastorijue, Vitorin i Simforijan, mučenici u Rimu.
Sveti Pelegrin, Lucijan, Pompej, Hezihije, Papije, Saturnin i German, mučenici u Draču u Makedoniji za vrijeme progonstva cara Trajana. Sveti Panten, apostol pogana na Srednjem istoku i utemeljitelj katehetske škole u Aleksandriji, umro 216. godine.
Sveti Apalonije, biskup u Brescji.
Sveti Ilidije, biskup u Arverni (Galija).
Sveti Odon, biskup u Urgelu (Španjolska).
Sveta Heda, biskup zapadnih Saksonaca u Engleskoj.
Sveta Edelburga, kraljevna, opatinja u Yorku u Engleskoj, umrla 695. godine.