Svetac koji je svoj život posvetio odgoju djece i omladine, sveti Ivan Krstitelj de la Salle, rođen je u francuskom gradu Reimsu 30. travnja 1651. od oca Luiđa i majke Nikolete Moet de Brouillet. Njegova je obi­telj bila brojna: od desetero djece trojica su bili svećenici i jedna časna sestra. Prve nauke pohađao je u kolegiju Bons Enfants. U 11. godini primio je tonzuru, u 15. kanonikat, a u 16. godini postao je „maestro in arti". Teologiju je studirao u rodnom Reimsu, zatim u San Sulpizio i na Sorboni. Za svećenika je zaređen 1678., a doktorirao je 1680. godine. Iz početka je sakupljao brojne učitelje s namjerom kako bi ih što bolje izgradio moralno i znanstveno kako bi poslije mogli biti pravi katolički učitelji djece i mladeži. Radeći tako, u njemu je sazrela ideja o ustanovljenju družbe koja će se baviti pučkim školstvom kako bi se omogućilo po­hađanje škole i onima iz najsiromašnijih obitelji, i to ne samo na latin­skom već i na materinskom jeziku. U tu svrhu izgradi kuću u koju su učitelji počeli dolaziti živeći zajedno. To je bio početak njegove Družbe koju nazva „Braća kršćanskih škola" ili „Školska braća". Oni su odlučili besplatno poučavati djecu. Ivan se također odreče imanja i kanonikata a novac uloži za pripremanje pučkih učitelja i odgojitelja, što je sve bilo u korist siromašnih građana. Tako se i on s obzirom na siromaštvo izjednačio sa svojom subraćom.

Nova Družba je brzo procvala, ali bez velikih borba i zapreka sa strane župnik^ koji nisu mogli zamisliti da im se netko miješa u odgoj njihovih župljana, i to na vjerskom i školsko-odgojnom planu. Oni su naglašavali kako njima pripada vjeronaučna pouka djece, a ne na Školsku braću. Svetac se nije dao smesti nego je otvorio sjemenište za vjero­učitelje i htio je neka Družba bude laičkog karaktera, što su zabranile crkvene vlasti pa su sve do 1742. godine postavljale crkvenog čovjeka na čelo te Družbe.

U svim tim borbama Ivan je molio, činio pokoru i povlačio se u osamu na razmatranje i razgovor s Bogom. Iako je bio čovjek oprezan i staložen, ipak je bio silno odlučan tako je prekinuo s pri­jateljem Nylom koji je bio pokretač njegova djela te s još dvojicom subraće potajno učinio „herojski zavjet" kako će nastaviti s Družbom pa makar trebali sami spremati hranu. Usprkos zavidnosti klera, on je početkom 19 stoljeća uspio ujediniti svoje „Male škole", „Srednje škole za građane" i „Mali novicijat" u kojem su bili aspiranti za Družbu, kao i „Školski novicijat" u kojem su se formirali učitelji. Subraću je stalno opominjao nek se sjećaju Božje prisutnosti i nek imaju čvrsto pouzdanje u Boga od kojega sve dolazi. Narod ga je već za života smatrao svecem. Umro je 7. travnja 1719. u St. Yonu kod Rouena u 68. godini života okružen svojom subraćom. Zadnje su mu riječi bile: „Marijo, majko milosti..." Iza sebe je ostavio 23 kuće, 101 subrata i oko 10.000 učenika. Pokopan je u crkvi Svetog Severa u Rouemi. Nakon više premještaja njego­vih zemaljskih ostataka sada se njegovo tijelo nalazi u Rimu (via Aurelia br. 476). Papa Leon XIII. proglasio ga je blaženim 1888. a svetim 1900. godine. Pio XII. ga je 1950. godine proglasio zaštitnikom učitelja i učiteljica. Njegovu Družbu Crkva je službeno priznala 6 godina nakon njegove smrti bulom pape Benedikta XIII. koja počinje riječima „In Apostolicae dignitatis solio". Danas njegovo ime nose dvije važne insti­tucije: Internacionalno udruženje odgojitelja (Association des educateurs chrćtiens - Roma) i Liga studenata misionara (Centre International Lasalien - Roma). U liturgijskom slavlju njegova spomendana Crkva ističe njegovu veliku ulogu u odgoju kršćanske mladeži: „Bože, ti si svetog Ivana de la Salle izabrao za odgojitelja kršćanske mladeži. Pobudi u svojoj Crkvi učitelje koji će se svim srcem posvetiti ljudskom i kršćan­skom odgoju omladine" (Molitva).

Sveti Kaliopije, mučenik u Ciliciji za vrijeme namjesnika Maksimijana (3. stoljeće).

Sveti Epifanije i petnaest drugih, mučenici u Africi.

Sveti Peleuzije, prezbiter i mučenik u Aleksandriji.

Svetih dvjesta mučenika u Sinopi u Fontu.

Sveti Cirijak i deset drugih, mučenici u Nikomediji.

Sveti Hegesip, crkveni povjesničar u 2. stoljeću u Rimu.

Sveti Saturnin, biskup u Veroni.

Sveti Afrat, pustinjak u Siriji za vrijeme cara Valenta, svojim čudesnim djelovanjem mnogo je doprinio borbi protiv arijanizma.

Sveti Herman Josip, prezbiter reda premonstratenza. Spjevao je, prema nekima, najstariji himan u čast  Srca   Isusova.  Umro je  u  Steinfeldu 1236. godine. Sveti zbor obreda dopustio je 1961. Godine kako se u svim njemačkim bisku­pijama može slaviti kao svetac.