Nalazite se u > Nadbiskupija

8. listopada 2018. - Crkva svetog Marka, Zagreb - Dan neovisnosti

8. listopada 2018. - Crkva svetog Marka, Zagreb - Dan neovisnosti

U ovo slavlje Kristova otajstva, u molitvu i prinos za domovinu na važan dan državnoga i društvenoga spomena, ne treba uvoditi puno mojih riječi…

Znam da ste, draga braćo i sestre, draga subraćo svećenici, sestre redovnice, dragi hrvatski branitelji, znam da ste ponijeli u duši svoju zahvalnost za dar hrvatske domovine; zahvalnost za ljude koji su ju obranili; ponijeli ste sjećanja, brige i osjećaje koji vas tište u spomenu na životne okolnosti koje prijete slobodi, istini, radosti i zajedništvu.
Znam da u vama živi neka posebna riječ i slika dragih lica, susreta i urezanih krajolika; nema dvojbe da ste ponijeli i neki za vas znakovit doživljaj koji povezuje dvadeset i sedam godina. Siguran sam da imate i svoje posebne nakane na koje danas molite i koje želite unijeti u ovaj Kristov prinos u zajedništvu Crkve.

U tome se prinosu nalaze naši životi, povezani sa životima bližnjih, onih s kojima živimo na zemlji i onih koji su dionici nebeske domovine.
Sa subraćom svećenicima, predvodeći euharistiju u ovoj crkvi koja učvršćuje pouzdanje da Bog čuje naše vapaje, na početku zajedno s vama molim oproštenje grijeha, da bismo u čistoći srca živjeli susret s Gospodinom koji nam želi darovati istinsku slobodu.
Zastanimo u sabranosti i ispovjedimo misli, riječi i djela u kojima smo iznevjerili ljubav prema Bogu i bližnjima.

8. listopada 2018., u 10 sati, Crkva svetog Marka Evanđelista u Zagrebu, ponedjeljak

Homilija - Liturgijska čitanja: (Gal 1, 6-12; Ps 111, 1-2.7-10c; Lk 10, 25-37)

Braćo i sestre!

1. Slavlja spomena uvijek su trenutci i prostori obnavljanja temeljnoga sloja na kojemu je izgrađen daljnji tijek i rast zajednice, ustanova, vrjednota. U spomen-slavljima iznova se pripovijeda temeljni događaj, prenošen s naraštaja na naraštaj onako kako su ga doživjeli glavni nositelji, izravnim svjedočanstvom, ili pak kasnije onime što je ostalo sačuvano u zapisima, učvršćeno u predaji koja ostaje polazište za budućnost.

Mi, kršćanski vjernici, u liturgijskim slavljima uvijek slavimo Kristovo otajstvo, ne kao puko obnavljanje sjećanja, nego kao dioništvo u prisutnosti Isusa Krista koji je umro i uskrsnuo, koji je živ među nama, u Božjoj riječi, u djelotvornim znakovima kojima smo i mi preobraženi, u Duhom Svetome po kojemu živimo u Bogu, u kojemu živimo vječnost.

U taj temeljni spomen ugrađujemo spomen na povijesne događaje, koji oblikuju ne samo osobne živote nego život zajednice i naroda kojemu pripadamo. Spomen je uvijek lijep, ponekad zahtjevan dodir s temeljima, ali i provjera onoga što se podiglo iznad toga temelja.
Zbog toga je vrijeme kršćanskoga spomena uvijek sadašnjost, povijesna sadašnjost povezana s vječnošću. I danas nam naviještena Božja riječ u tome uvelike pomaže.

2. Vjerujem da u slušanju Isusove prispodobe najsnažniji dojam ostavlja jednostavnost i odlučnost kojom milosrdni Samarijanac pristupa i pomaže: liječi i povija rane, brine se da unesrećeni dobije svu pomoć koja je u danim okolnostima moguća.

Lako možemo naslutiti njegovu uobičajenu nutarnju raspoloživost kojom prilazi potrebitima, baš kao što lako uviđamo svu složenost, skučenost i nutarnju zarobljenost svećenika i levita koji su zaobišli čovjeka u potrebi i nisu mu pomogli.

Isus predstavlja tu dvojicu od kojih bi se očekivala pomoć, ali je nema, jer su zaokupljeni sobom i brigom za zakonitost koja je isključila čovjeka. I dok oni u tome izranjenome čovjeku vide opasnost za svoju obrednu čistoću, Samarijanac u istome nepokretnom prašnjavom tijelu vidi živu osobu, čovjeka komu je potreban čovjek.
Isus je mogao pomoć Samarijanca izreći u nekoliko riječi, ali namjerno nabraja što je sve učinio, da bi jasnije izrekao tko je bio bližnji; da bi dobio odgovor da je upravo taj čovjek „iskazao milosrđe".
Osim toga, Isusu je važno da taj milosrdni čovjek, slika Božjega milosrđa, odražava ljubav, ne kao pripadnik određene skupine i naroda, nekih zemaljskih veličina, nego kao donositelj svoje blizine.
Samarijanac nije pomogao radi nekih drugih ciljeva, niti je mjerio nekim drugim mjerilima, osim ljubavi, za razliku od dvojice koja nisu pristupila i izgradila blizinu, a koja su – u konačnici – sebe, iz obzira ili straha, postavili kao mjerilo. Dopustili su se uvjetovati, prihvatiti neslobodu i biti zarobljeni. A Samarijanac djeluje tako neovisno, odnosno: ovisan samo u ljubavi.

3. Vođeni tom prispodobom u današnjemu spomenu, kao odraz postupanja Samarijanca, vidimo tolike ljude koji su u zalaganju za slobodnu hrvatsku domovinu bili poput njega: jednostavni i odlučni u ljubavi.
Isus nam ne pripovijeda što je bilo dalje u međuodnosima; prispodobu nije nastavio iznoseći u što se razvio život ovoga čovjeka iz Samarije. Istaknuto je samo njegovo uzorno djelo ljubavi koje ostaje nama i nadahnuće i utjeha i opomena.

Na tu se ljubav kao temelj za naše svakodnevno obraćenje trebamo vraćati. Taj nam je put olakšan, jer među nama su ljudi koji su u našoj bliskoj prošlosti očitovali isto lice milosrdnoga Boga dajući sebe.
Na tu živu Božju riječ nadovezuje se druga: ona koju nam upućuje apostol Pavao pišući Galaćanima, a tiče se narušavanja temelja i iskrivljavanja spomena: „Čudim se… da tako brzo prelazite na neko drugo evanđelje." Oštre su Pavlove riječi: „Navješćuje li vam tko neko drugo evanđelje mimo onoga koje primiste, neka je proklet."
I on upozorava da se može ići za sasvim ljudskim ciljevima, zanemarujući izvorište i smisao u Bogu. Može se, kao vrhovno mjerilo postaviti ugađanje ljudima, što dovodi istinu u opasnost.
4. Braćo i sestre, na dan neovisnosti naše hrvatske države, kao i u drugim sličnim prilikama, treba se vratiti na polazište, a za nas je polazište Kristovo evanđelje koje je zaživjelo u ljubavi hrvatskih ljudi koji su prepoznali kako pomoći bližnjima i kako očitovati milosrđe, zalažući se za istinu i slobodu.

Jedini vjerodostojan stav jest poniznost pred onima koji su bili spremni sebe darovati. I očito nije dostatno samo ih se sjetiti ili nad njihovim grobovima i imenima izreći rečenice o tome kako je bilo. Ljubav koju su očitovali iz prošlosti brzo ulazi u sadašnjost.
Oni žele da ih pitamo – na tome polazištu – što ih je nosilo, kakva su im bila očekivanja i nade; kakva je njihova Hrvatska. I da svoju domovinu u sadašnjosti usporedimo s tim polazištem.

5. Slaveći Dan neovisnosti s pravom se pitamo od čega smo neovisni. Čini se da danas slavimo, formalno pravnim rječnikom rečeno, raskid s jednim oblikom državne povezanosti, ali još više slavimo korak prema iščekivanomu hrvatskom zajedništvu u kojemu je neovisnost jedna od dragocjenosti.

Kakva neovisnost i od čega?

Sigurno da je nezaobilazna ona politička, ali je puno važnija duhovna neovisnost iz koje je rođena i ona formalno pravna. I baš tu se s pravom pitamo koliko smo neovisni. Obranjeni su: gradovi, sela, njive, more, šume i planine; svježe su suze nad mrtvima, još svježije nad traženima; puno je razrušenoga obnovljeno, dok stasa novi hrvatski naraštaj kojemu su itekako potrebna polazišta.

Istina, puno je toga što pokazuje znakove izvanjske neovisnosti, ali su duboki tragovi ovisnosti, ponajprije ovisnosti o neistinama iz doba Jugoslavije, neistine koje su bile polazište za gušenje hrvatske slobode, neistine koje su nanosile bol i hranile ratna stradanja.
6. Zato je vrijedno, zato je nužno ljude koji su – prije toga raskida državnih poveznica – jednostavno i odlučno voljeli Hrvatsku, pitati, jesu li mislili da će nakon dvadeset i osam ili dvadeset i sedam godina preživjeti jugoslavenska laž o Drugome svjetskom ratu i poraću. Hrvatska se treba osloboditi ovisnosti o toj i takvim lažima.
Jer, kako objasniti da se ni danas, bez obzira na tisuće grobišta na kojima su stradali progonjeni na ‘Križnim putovima’, bez obzira na svjedočanstva o zločinima koja su i najnovijim iskapanjima potvrđena u srcu Zagreba (i tu nedaleko od nas) kako to da su počinitelji nepoznati, da ti silni zločini nemaju zločinaca. To nisu samo ‘zločini bez kazne’, nego i ‘zločini bez zločinaca’.

No, netko bi mogao reći da se vraćamo u prošlost, ali laž lako premošćuje vremena. Jer se na tu laž nadovezala svježija, tako da u odnosu na Domovinski rat primjećujemo nešto slično: toliko zločina protiv hrvatskih ljudi, a odgovornih kao da nema.

U svemu je pak najgore što se čini da se ne smiju postaviti niti pitanja o tome. A koja to neovisna zemlja ne bi smjela propitivati bilo što što je za nju važno?

Hrvatska neovisnost može biti istinska samo ako u njoj živi ovisnost o istini. To je danas velika rana koja razjedinjuje naše društvo, koja širi razočaranja i oslabljuje polet. A ona se produbljuje onda kada takve laži opstaju, da bi se učvrstila neka druga polazišta, kojih je sjeme brižno čuvano i njegovano, čekajući sjetvu na dobro pripremljenim njivama neistine. Na njima se prepoznaju danas ne samo klice nego obilni plodovi tih neistina u raznim inačicama, s ustrajnim pokušajima da ih se umota u kulturalne, medijske, gospodarske, umjetničke i zabavne oblike.

7. Ako pitamo ljude koji su prije dvadeset i sedam godina bili na ciljniku neprijateljskih cijevi, jesu li mislili – bez obzira na tadašnja progonstva – da će iz slobodne i neovisne Hrvatske ljudi odlaziti ili da će se nekada prognani Hrvati u nju rado vraćati, dobit ćemo jednoznačan odgovor.

Možemo li njima danas objasniti previranja i sukobe koji se tiču braka i obitelji, koji se tiču slobodnoga očitovanja naroda o ključnim pitanjima? Kako im je moguće objasniti da takozvani intelektualci, profesori na učilištima, zaposlenici u državnim ustanovama, blate Hrvatsku? Kako im reći da se o njihovoj obrani Domovine u istome hrvatskom školskom sustavu mogu pronaći različiti prikazi?…
Teško im je objasniti da su nositelji odgovornih služba ljudi koji su bili nositelji tih istih jugoslavenskih laži ili pak njihovi duhovni sljednici. Teško nam mogu povjerovati da neki oblik lustracije, koji bi udaljio tu laž i gradio na polazištima istine, nije moguć, jer, ako su pravni i politički dokumenti pročišćeni i uljepšani, očito postoje drugi putovi koji dovode do sličnih rezultata. Jedan od takvih zacijelo je put podrijetla imovine, što je – moglo bi se reći – jedno od imena, gospodarsko ime za lustraciju koja, uz malo dobre volje, može lako dosegnuti i 1989. i 1990., sve do danas.

8. U tome nastojanju za neovisnost od laži, za zalaganje za istinu o Hrvatskoj, prevažnu ulogu imaju hrvatski branitelji. I dobro je da toga trajno budu svjesni.

Isus nije dalje pripovijedao o Samarijancu, nego samo o djelu milosrđa. Dragi branitelji, životni put vas je mogao odvesti na razne strane; život je širi od naših predviđanja. I vi se vratite u djela milosrđa, pred kojima svi mi ponizno i nedostojni stojimo, te se tamo pitajte kakvu ste Hrvatsku željeli. Ne dopustite da vas bilo novac, bilo politički utjecaji, bilo životni brodolomi odvuku od Hrvatske za koju ste bili spremni umrijeti, jer ste vjerovali u njezin život.
U slavljima spomena šaljemo zraku svjetlosti iz sadašnjosti, da bi se odrazila u prošlosti i pomogla živjeti pred budućim. U istinskome spomenu radi se o sadašnjemu i o budućemu. A nema besplodnijega od spomena koji je zaustavljen u prošlosti. Ovo je slavlje naše sadašnjosti s Bogom, u kojoj je predokus vječnosti.

Amen.
Župni info kutak Sveci i blaženici Crkve u Hrvata
Korisni linkovi