Marijina poslušna vjera

Post 3,9-15.20; Ef 1,3-6.11-12; Lk 1,26-38)

Marija, jedina od svih ljudi na zemlji, izuzeta je od zakona Istočnog grijeha kojemu su svi ljudi podložni. Začeta je i rođena bez ljage Istočnoga grijeha. Priroda rađanja njezinih roditelja bila je na djelu, ali je Bog tu prirodu očistio od zaraze i na taj način njihovo dijete od samog početka pripravio za jedinstvenu zadaću u svome planu spasenja odredivši je za majku svome Sinu Isusu koji će se utjeloviti  pod njezinim bezgrešnim srcem i kojega će roditi kao Spasitelja svijeta. On će biti novi čovjek, novi Adam, novi početak nove stvarnosti.

Čitanja ističu tu novost predstavljajući najprije staro stanje stvari. Adam, stari čovjek, prekršio je dogovor s Bogom, postao neposlušan. Neodgovorno je jeo s drva spoznaje i prouzročio kvar zvani Istočni grijeh. Grijeh mu je „otvorio oči", spoznao je zlo, shvatio u kakvom bijednom stanju se našao zbog svoje neposlušnosti. Osjećao se izgubljeno, nije se više snalazio u svome svijetu u kojem je zavladao metež na mjestu prijašnjeg sklada, strah na mjestu povjerenja, radost Božje blizine pretvorila se u stid, skrivanju, bijeg. Bog čovjeka traži. Ne može bez njega, kao da mu nedostaje nešto dragocjeno. Kreće u potragu pitanjem: „Adame, gdje si?" Isus će nam pripovijedati o Bogu koji traži čovjeka: što je izgubljeniji to ga upornije traži (izgubljeni sin, ovca, drahma). Promatrajući Adama shvaćamo da čovjek u grijehu ne želi Božju blizinu, skriva se, grijeh mu sugerira misao da bi najbolje bilo da ga Bog ništa ne pita, on bi najradije da Boga nema. U našim je grijesima oduvijek bilo nešto ateističko, hladno, teško, kobno, nešto s čim se ne možemo nositi. Adam se suočava s još jednom činjenicom: grijeh se mora priznati, a njemu je to najteže, bježi u iluziju, izmišlja optužbe da sebe zaštiti, svaljuje krivnju na Evu, a ona će činiti isto optužujući zmiju. Priznati grijeh je najteže. Doći pred Boga s narušenim stanjem unutarnje podijeljenosti znači stidjeti se. Još teže je kad Bog govori; riječ mu je kao dvosjekli mač, prodire u kosti u svijest u dušu. Bog poziva da načinimo ono najteže i našoj paloj prirodi neprihvatljivo, ali jedino spasonosno: „Tada priznah svoj grijeh i ti si mi krivnju grijeha oprostio!"

Marija, bez grijeha začeta uči nas kako se vjerom i samo vjerom ulazi u suradnju s Bogom, kako se zauzima odgovorno mjesto u njegovu planu spasenja svijeta. Ona je to učinila poslušnom vjerom, otvorenošću i služenjem. Njezina je vjera bila puna odgovornosti. Uplašila se i puna neizvjesnosti pitala: „Kako će to biti?" Naša priroda ne poznaje tako visoke domete, ne razumije tako tajnovite Božje planove. Ona se, uz najbolju volju, sučeljuje s granicama, dotiče nemoguće, zaustavlja. Vjera ljudi na tom mjestu nužno traži prosvjetljenje. Poučena anđelovim objašnjenjem, Marijina je vjera postala odgovorna, angažirana, zrela i predana u volju Božju. Tako je oblikovan lik nove Eve i Marija je postala majka živih koji će u znaku uskrsnuća njezina sina Isusa biti konačno oslobođeni grijeha i smrti, te započeti novi život otkupljenih i spašenih. Na mjestu gdje je kod stare Eve ustoličen grijeh koji je otvorio vrata zlu i smrti, po novoj je Evi nadmoćno izobilovala milost, otvorena su vrata spasenja. Na mjestu gdje se slavodobitno ljudima nametnula smrt, Marijina je poslušna vjera omogućila obrat, jer će po njezinu Sinu slavno uskrsnuće promijeniti situaciju: smrt će biti pobijeđena, a put u Život širom otvoren svima koji su Kristu vjerovali i po njegovoj riječi živjeli.