9. lipnja 2019. - Nedjelja Pedesetnice, nedjelja Duha Svetoga
Duhovi - presudni događaj za vjeru Crkve
(Dj 2,1-11; 1 Kor 12, 3b-7.12-13 ili Rim 8,8-17; Iv 20,19-23)
Duhovi su presudan događaj za Crkvu, njezino rođenje, njezin ulazak u svijet, početak misijskog djelovanja, a sadržajem su pravo bogatstvo novoga vazmenoga života, što ga uskrsli Krist dijeli sa svojim učenicima. Kao što se na početku objave dogodilo sklapanje saveza na Sinaju: Bog se Izraelu očitovao u simboličkim izvanjskim znakovima (oblak, munje, grmovi) i darovao mu Zakon-zapovijedi, u kojem su bili mudrost jedinstva i snaga opstanka u mnoštvu moćnih naroda onoga vremena, tako se na dan Duhova Bog objavio (u znakovima vjetra i vatre) i stvorio Savez s novim Izraelom-Crkvom koja prelazi dosadašnje uske nacionalne granice i izlazi u cijeli svijet da sve narode učini Božjim narodom i svima podari spasenje. Dvanaest plemena okupljenih na Sinaju, sada predstavlja dvanaest apostola u Jeruzalemu. Stari Zakon zapisan u tijelo (zapovijedi i obrezanje) zamjenjuje novi Zakon upisan u čovjekovu dušu (vjera i krštenje) kao zakon slobode djece Božje. Duh Sveti otvorit će i oživjeti nove stvarnosti ispunjene sakramentima, crkvenim službama, karizmama usred pluralističkog svijeta nadolazećih kultura i civilizacija.
Duh Sveti, Božja čudesna snaga i izvanredni Isusov dar učenicima, daje svijetu razumjeti smisao Božjeg plana spasenja, osobito pojedinih dionica kao što su starozavjetna objava Izraelu, proroštva, obećanje Mesije, utjelovljenje, pojava i djelovanje Isusa Krista, poruka Evanđelja, Isusova muka, smrt, uskrsnuće, njegovo Božansko sinovstvo i još mnogo toga što će taj isti Duh izlagati kao cijelu Istinu tijekom povijesti u kojoj će Crkva imati važnu ulogu. Ona će to otajstvo spasenja naviještati narodima svijeta, a oni će, sudjelujući s Duhom Svetim, otkrivati novi život i obnavljati stari svijet u svakodnevici i u velikim događajima. Život s Duhom je i danas u svijetu čudesna dinamika raznog djelovanja. Kršćani žive u znaku i snazi Duha Svetoga koji je ušao u dušu svakog pojedinog na krštenju i na dan osobne Pedesetnice, primanja sakramenta krizme ili pomazanja i darova koji promiču dozrijevanje u otajstvu vremenitoga i vječnoga života. U tom Duhu se pravo vjeruje i razumijeva ono u što se vjeruje. Uspostavlja se osobni odnos s uskrslim Kristom, jer Duh proslavljenoga Isusa, dolazi iz njegova srca, zahvaća učenike, te oni rado i spontano govore o Bogu kojega su doživjeli u vlastitoj intimi. Sam Krist, spasitelj svijeta, snagom toga Duha, postaje vjernikov osobni Spasitelj i Otkupitelj, osobito kad blaguje Kristov vazmeni život (žrtvovano Tijelo i Krv), a po toj svetoj Gozbi biva iznutra preobražen i suobličen samome Kristu. Kad vjernik moli u njemu moli Krist svoju molitvu „Aba, Oče, ali i on moli s Kristom kao dijete Božje, s istim pouzdanjem s kojim je molio Prvorođenac. Po Duhu Svetome trpljenje pojedinih patnika suobličuje se Kristovoj patnji, a samim tim i vazmenoj slavi koja je logični nastavak i svečano proslavljanje patnje. Nije riječ samo o tjelesnoj patnji i fizičkom umiranju, već i o umiranju grešnim sklonostima, egoizmu, oholosti i drugim slabostima staroga čovjeka da bi se živjelo milosti; umiranje vremenitom, a jačanje vječnoga života s nadom da će se punina toga života zaživjeti u vječnosti. U Duhu Kristovu vjera stječe uvid u Isusov vazmeni i vjernikov vječni život. U tom je Duhu moguće doći bliže Bogu, razumjeti poruku evanđelja u kojoj se neće iščitavati samo davni događaji, nego će se ona djelotvorno primijeniti na njegov sadašnji život. U daru ljubavi može se, izborom zvanja, otkriti vlastito mjesto u Crkvi i društvu. Duh Sveti ne dopušta da se sakramenti obavljaju samo izvana, kao tradicija, običaj ili puki obred, već kao prilika da se odrasta u vjeri i uđe dublje u otajstvo spasenja. Crkva će duhovnim ljudima biti majka u kojoj se ljudska djeca preporađaju u djecu Božju, a ne tek ljudska organizacija, sjedište moći, propagande, starih kultova, ugnjetavanja ljudi moralnim zanovijetanjima. Duh Sveti nije ništa izvana spektakularno, ali je životno presudno događanje. Kao što je dah u čovjeku neuhvatljiv, nevidljiv, ali svatko zna da je čovjek živ samo dok diše i da prestanak disanja nagoviješta smrt, tako je i Duh Sveti nevidljiva stvarnost, ali bez njega nema kvalitetnog vremenitog, a još manje vječnog božanskoga života.
