Rođena je 1413. godine u Bolonji, a 1431. ušla je u samostan klarisa u Ferari. Po prirodi obdarena pjesničkim i općenito umjetničkim darom, u poeziji, glazbi i slikarstvu izražavala je svoje vjerske osjećaje. U samostanu je vršila različite službe, od naj­običnijih do učiteljice novakinja gdje je na poseban način došla do izražaja njezina narav, oplemenjena herojskom težnjom za svetošću. Napisala je ne­koliko djela u poeziji i prozi. Najpoznatije joj je djelo „Sedmerostruko duhovno oružje" u kojemu su sadržane pouke novakinjama u vježbanju duhovnog savršenstva i silno je utjecalo na duhovnost onoga vremena. Njezin „Rosarium metricum" s 5.610 heksametara, koji svi završavaju na -is, odražavaju njezin franjevački duh pobožnosti prema muci Kristovoj i životu Blažene Djevice Marije. Ipak, njezina duhovnost najviše je sadržana u prvom djelu u kojemu se nalaze i vijesti o njezinim duhovnim iskustvima i borbama, pobjedama i mističnim zanosima. Za postizanje duhovnog savršenstva, nakon dobre i iskrene ispovijedi, preporučuje sedmerostruko oružje: marljivost, povjerenje u Boga, nepovjerenje u vlastite snage, sjećati se muke Kris­tove, misliti na svoju smrt, razmišljati o rajskoj slavi, studirati Sveto pismo. Sve to treba potkrijepiti čestom pričešću, pobožnošću prema Djevici i žarkom molitvom.

Katarina je riječju i životom bila stalni poticaj pravoga redovničkog života. 1456. godine postala je prva opatca samostana klarisa u Bolonji, u koji je stupila i njezina majka.

Katarina je umrla 9. ožujka  1463. godine. Papa Klement VII. odobrio je njezino štovanje, a Klement XI. ju je 22. svibnja  1712. proglasio svetom.

Sveti Pahomije, opat, utemeljitelj cenobitskog načina redovništva, redovništva u zajednici. Rođen je 287. godine u Sne, u gornjem Egiptu, od poganskih roditelja. Kad mu je bilo 20 godina, na silu je odveden u carsku vojsku. Putujući jednim brodom zajedno s drugim regrutima niz rijeku Nil, vodiči su s njima loše postupali. Kad bi pristajali uz obalu, kršćani bi im prilazili i činili razne usluge. To je za Pahomija bilo presudno. Kad se vratio kući, odmah se povukao u napušteni Serapisov hram i ubrzo primio krštenje.

U to doba u Egiptu je cvao pustinjački život. Pahomije se oduševio za takav način života. Kako bi se što bolje uputio u pustinjački život, pošao je k pustinjaku Palamonu. Palamon je s njim strogo postupao, ali je Pahomije sve izdržao. Živeći u tebaidskoj pustinji, po Božjem nadahnuću odlučio se na osnivanje zajedničkog života s onima koji su k njemu dolazila kako bi se posvetili Bogu. Umro je 9. svibnja 347. ostavivši iza sebe devet muških i jedan ženski samostan.

Redovnici svetoga Pahomija živjeli su u zajednici moleći i radeći. To je bila novost, jer su prije pustinjaci uglavnom živjeli sami za sebe. Ideal zajed­ništva bila im je prva kršćanska zajednica. U samostanima su imali posebne prostorije za bolesnu braću, a uz samostane i gostinjce za goste. Razmatranje Svetoga pisma bio im je glavni oblik molitve.

Sveti Herma, kojeg sveti Pavao spominje u poslanici Rimljanima (Rim 16,14).

Tristotine i deset svetih mučenika u Perziji.

Sveti Geroncije, biskup u Cerviji (5. stoljeće).

Sveti Beato, učenik svetoga Barnabe, pustinjak i apostol Švicarske, umro oko 112. godine.