9. travnja 2020. - Veliki Četvrtak
Žrtva i ljubav na gozbi Jaganjčevoj
(Iz 61.1-3a.6a.8b-9; Otk 1,5-8; Lk 4,16-21)
Liturgija se Velikog Četvrtka izražava u dva znakovita obreda, a to su: Pranje nogu - primjer služenja i Posljednja večera - ustanova Euharistije i svećeničkog reda. Pranje nogu je gesta koju Isus nije zapovjedio kao obred, nego je u njoj oporučno ostavio posljednju želju svojim učenicima i Crkvi da se međusobno ljube kao što je on njih ljubio. Već prije ih je uvjerio da je ljubav najveća Božja zapovijed, objedinjujući u njoj čovjekovu upravljenost prema Bogu i bližnjima. Primjer im je dao: „Nema veće ljubavi do li da netko život svoj položi za svoje prijatelje". Pranje nogu je znakovita gesta poniznosti i služenja. Sagnuvši se do nogu učenika, Isus je htio reći da njegovim životom mogu raspolagati kao što gospodar raspolaže životom svojih robova uvjeravajući ih istovremeno da ropski posao može biti posao ljubavi, da ponizno služenje može čovjeka obilježiti dostojanstvom. Što je veće poniženje, veće je uzvišenje. Nije to lako shvatiti, još teže je prihvatiti. Zato je Isus upitao učenike: „Razumijete li što sam vam učinio? Ako dakle ja –Gospodin i Učitelj – vama oprah noge, treba da i vi jedni drugima perete noge. Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih."
Suvremeni ljudi trebaju otkriti tu spoznaju, jer u sebi nose sklonosti slabe naravi da zapovijedaju, ugnjetavaju, ponižavaju i vladaju nad drugima. Isus bi htio da njegovi učenici usvoje malo poznatu tajnu života: uzvišeno je služiti, sreća je usrećivati druge služenjem, kao što majka može biti sretna što služi svojoj djeci, što se za njih žrtvuje danju i noću. Na temeljima žrtve i poniznosti kršćani grade najveće vrednote pa i duboki smisao života.
Druga uzvišena istina Velikog Četvrtka je Posljednja večera. Isus je uzeo kruh i vino koji održavaju naš zemaljski život i nad njima izrekao božanski čudesnu ponudu: „Uzmite i jedite, ovo je tijelo moje koje će se za vas predati… Uzmite i pijte iz njega svi, ovo je kalež moje krvi." Ove riječi tvore srce Velikog četvrtka i duh iz kojega je rođena Euharistija. Njezino ustanovljenje, čudo je ljubavi koja će se žrtvovati da bi u gozbi trajala sve do naših dana i do konca svijeta. Kruh s te svete Gozbe krijepi sudionike i motivira da budu spremni žrtvovati vlastiti život za druge iz ljubavi kao što je to učinio Isus te da i sami dosegnu puninu Života koju je Isus dosegnuo u Uskrsnuću. Veliki četvrtak objedinjuje posljednju večeru i smrt na križu. Isusova smrt na križu vidljiva je u prolijevanju krvi i ubijenom tijelu. Ona je na mističan način zastupljena u kruhu i vinu posljednje večere. U jednom i drugom događaju (Večera Gospodnja i Golgota) isti je Krist u središtu zbivanja. U posljednjoj večeri vrši obred koji je anticipacija krvne žrtve na Kalvariji. U riječima: „Ovo činite meni na spomen" vidimo najavu naše sv. mise za sva vremena i na svim mjestima na svijetu. Dok Veliki Petak pronosi neizmjerni misterij boli, žrtvu i Isusovo umiranje iz ljubavi, Veliki Četvrtak pronosi neizmjernu ljubav, svečanost gozbe, blagovanje koje upućuje na žrtvu, trošenje života i svjedočenje do mučeništva. Isus je svoje ljubio do kraja i život zaključio blagovanjem: jeli su kruh života i pili kalež spasenja. Po lomljenju kruha želio je sa onima koji u njega povjeruju ostati do kraja vjekova. Slaveći sveti obred zvan euharistija, kršćani će kroz cijelu povijest u Isusu prepoznavati Spasitelja koji je smrću na križu otkupio svijet. Spominjući se Gospodinove večere, blagovat će kruh koji u sebi ima svaku slast i jačati vjeru da bi bez straha prihvaćali svoje velike petke i spremno trošili živote za druge kao što je njihov Učitelj potrošio svoj božanski život u kalvarijskoj žrtvi. Tako će zajedno s njime slaviti vlastiti Vazam, prijelaz u Život. Svećenici koji na ovaj dan slave ustanovu svetog reda i svoga služenja, jedini su službenici euharistije kojoj predsjedaju u kršćanskim zajednicama. Oni snagom Duha Svetoga posvećuju žrtvene darove, dok ih ostali prikazuju. Samo kršćani koji žive zapovijed bratske ljubavi i služenja mogu slaviti spomen Isusove posljednje večere i žrtve Kristove. Oni koji se ljube mogu blagovati za stolom božanske ljubavi. Oni koji omalovažavaju bližnje, preziru ili siju razdor, ne mogu slaviti večeru Gospodnju, a ako je slave, onda je to prazni obred, puka formalnost, čak šteta njihovim dušama.
Žrtva i ljubav na gozbi Jaganjčevoj
(Iz 61.1-3a.6a.8b-9; Otk 1,5-8; Lk 4,16-21)
Liturgija se Velikog Četvrtka izražava u dva znakovita obreda, a to su: Pranje nogu - primjer služenja i Posljednja večera - ustanova Euharistije i svećeničkog reda. Pranje nogu je gesta koju Isus nije zapovjedio kao obred, nego je u njoj oporučno ostavio posljednju želju svojim učenicima i Crkvi da se međusobno ljube kao što je on njih ljubio. Već prije ih je uvjerio da je ljubav najveća Božja zapovijed, objedinjujući u njoj čovjekovu upravljenost prema Bogu i bližnjima. Primjer im je dao: „Nema veće ljubavi do li da netko život svoj položi za svoje prijatelje". Pranje nogu je znakovita gesta poniznosti i služenja. Sagnuvši se do nogu učenika, Isus je htio reći da njegovim životom mogu raspolagati kao što gospodar raspolaže životom svojih robova uvjeravajući ih istovremeno da ropski posao može biti posao ljubavi, da ponizno služenje može čovjeka obilježiti dostojanstvom. Što je veće poniženje, veće je uzvišenje. Nije to lako shvatiti, još teže je prihvatiti. Zato je Isus upitao učenike: „Razumijete li što sam vam učinio? Ako dakle ja –Gospodin i Učitelj – vama oprah noge, treba da i vi jedni drugima perete noge. Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih."
Suvremeni ljudi trebaju otkriti tu spoznaju, jer u sebi nose sklonosti slabe naravi da zapovijedaju, ugnjetavaju, ponižavaju i vladaju nad drugima. Isus bi htio da njegovi učenici usvoje malo poznatu tajnu života: uzvišeno je služiti, sreća je usrećivati druge služenjem, kao što majka može biti sretna što služi svojoj djeci, što se za njih žrtvuje danju i noću. Na temeljima žrtve i poniznosti kršćani grade najveće vrednote pa i duboki smisao života.
Druga uzvišena istina Velikog Četvrtka je Posljednja večera. Isus je uzeo kruh i vino koji održavaju naš zemaljski život i nad njima izrekao božanski čudesnu ponudu: „Uzmite i jedite, ovo je tijelo moje koje će se za vas predati… Uzmite i pijte iz njega svi, ovo je kalež moje krvi." Ove riječi tvore srce Velikog četvrtka i duh iz kojega je rođena Euharistija. Njezino ustanovljenje, čudo je ljubavi koja će se žrtvovati da bi u gozbi trajala sve do naših dana i do konca svijeta. Kruh s te svete Gozbe krijepi sudionike i motivira da budu spremni žrtvovati vlastiti život za druge iz ljubavi kao što je to učinio Isus te da i sami dosegnu puninu Života koju je Isus dosegnuo u Uskrsnuću. Veliki četvrtak objedinjuje posljednju večeru i smrt na križu. Isusova smrt na križu vidljiva je u prolijevanju krvi i ubijenom tijelu. Ona je na mističan način zastupljena u kruhu i vinu posljednje večere. U jednom i drugom događaju (Večera Gospodnja i Golgota) isti je Krist u središtu zbivanja. U posljednjoj večeri vrši obred koji je anticipacija krvne žrtve na Kalvariji. U riječima: „Ovo činite meni na spomen" vidimo najavu naše sv. mise za sva vremena i na svim mjestima na svijetu. Dok Veliki Petak pronosi neizmjerni misterij boli, žrtvu i Isusovo umiranje iz ljubavi, Veliki Četvrtak pronosi neizmjernu ljubav, svečanost gozbe, blagovanje koje upućuje na žrtvu, trošenje života i svjedočenje do mučeništva. Isus je svoje ljubio do kraja i život zaključio blagovanjem: jeli su kruh života i pili kalež spasenja. Po lomljenju kruha želio je sa onima koji u njega povjeruju ostati do kraja vjekova. Slaveći sveti obred zvan euharistija, kršćani će kroz cijelu povijest u Isusu prepoznavati Spasitelja koji je smrću na križu otkupio svijet. Spominjući se Gospodinove večere, blagovat će kruh koji u sebi ima svaku slast i jačati vjeru da bi bez straha prihvaćali svoje velike petke i spremno trošili živote za druge kao što je njihov Učitelj potrošio svoj božanski život u kalvarijskoj žrtvi. Tako će zajedno s njime slaviti vlastiti Vazam, prijelaz u Život. Svećenici koji na ovaj dan slave ustanovu svetog reda i svoga služenja, jedini su službenici euharistije kojoj predsjedaju u kršćanskim zajednicama. Oni snagom Duha Svetoga posvećuju žrtvene darove, dok ih ostali prikazuju. Samo kršćani koji žive zapovijed bratske ljubavi i služenja mogu slaviti spomen Isusove posljednje večere i žrtve Kristove. Oni koji se ljube mogu blagovati za stolom božanske ljubavi. Oni koji omalovažavaju bližnje, preziru ili siju razdor, ne mogu slaviti večeru Gospodnju, a ako je slave, onda je to prazni obred, puka formalnost, čak šteta njihovim dušama.
