Vladimir Paar kao akademik HAZU-a od 1992. i profesor emeritus Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu od 2013., sada se sa suradnicima vrlo intenzivno bavi znanstvenim istraživanjima na polju bioinformatike genoma. U svjetskoj znanstvenoj literaturi s njima je objavio 233 znanstvena rada iz sljedećih znanstvenih problematika: teorijski modeli strukture atomske jezgre temeljeni na bozonsko-fermionskim međudjelovanjima i simerijama, supravodljivi procesi u atomskoj jezgri, nelinearni dinamički sustavi i deterministički kaos te primjene u fizici, kemiji, biologiji, geografiji i medicini, otkriće i razvoj nove kompjutorske metode za identifikaciju korelacija u genomu čovjeka i drugih živih bića i moguća uloga kao ključnoga regulatora životnih procesa, nova teorija o postanku života prije četiri milijarde godina temeljena na dubokim unutarnjim simetrijama i supersimetrijama. Na brojnim svjetskim znanstvenim institucijama boravio je kao gostujući znanstvenik i profesor ukupno sedam godina. Među područjima znanstvenoga i stručnoga interesa također su mu dugoročna strategija razvoja energetike, strategija razvoja školstva u funkciji gospodarskoga i društvenoga razvoja. Sudjeluje i na popularizaciji znanosti. Glavna znanstvena preokupacija posljednjih godina mu je bioinformatičko istraživanje genoma, a posebno ljudskoga i visokih primata: čimpanze, orangutana, gorile, ali i odabranih organizama duž evolucijskoga lanca: određeni virusi, bakterije, kukci, ptice i sisavci te nekoliko biljaka, kao i simetrijska/supersimetrijska teorija postanka života.

Osim toga, u široj je, ne samo znanstvenoj, javnosti poznat po bavljenju međuodnosom znanosti, filozofije i teologije, što je, svakako, dovoljan i nadasve zanimljiv razlog za razgovor.

Ograničenost znanstvenih spoznaja

* U javnosti je prisutno uvjerenje o sukobu znanosti i vjere, da znanost »ruši« vjeru. Što mislite o tome?

DR. PAAR: Postoji temeljni nesporazum u raspravama o odnosu znanosti i vjere. U nazoru javnosti, pa i u nazoru nekih znanstvenika, koji u užem području svoga znanstvenoga djelovanja mogu biti kvalitetni, ali im nedostaje dublje razumijevanje prirodnih pojava, potkrao se jedan potpuno pogrješan koncept prirodnih pojava koji je karakterizirao znanost 19. stoljeća: vjerovanje da su prirodni zakoni deterministički, tj. da je čovjek u principu svemoguć u sagledavanju prirode. S time se odmah povezuje ideološki obrazac netolerancije prema Crkvi s frazom da će sve veća manifestacija svemoći znanosti otjerati Crkvu u »ropotarnicu povijesnih starina, pored kolovrata i brončane sjekire«. S time ide i falsificirana teza o vjekovnom suprotstavljanju »napredne« znanosti i »nazadne« vjere.

No analiziraju li se argumenti kojima se koriste zagovaratelji teze o suprotnosti znanosti i vjere, vrlo brzo se razgoliti bit problema: zagovornici takvih teza imaju ograničen znanstveni vidokrug i nisu svjesni ili ne žele biti svjesni fundamentalne ograničenosti znanstvenih spoznaja zbog nužne pojave nedeterminizma u prirodnim procesima koji su nesavladive granice i barijere mogućnostima ljudske spoznaje prirodnih pojava. Jednostavno rečeno: neke su pojave determinističke, predvidive, a neke nisu predvidive, a jedne i druge su isprepletene i to su barijere koje čovjeka bitno ograničavaju u spoznavanju prirode. A upravo ta nedeterminiranost, koja je često svojstvena prirodi, onaj je »kotačić« koji vodi na koegzistenciju znanosti i vjere, umjesto na njihovu isključivost.

Pritom se javljaju dva glavna aspekta znansvenoga nedeterminizma: deterministički kaos svojstven svim nelinearnim dinamičkim su­stavima, primjerice, funkcioniranje ljudskoga mozga, funkcioniranje imunosnoga sustava, atmosferske pojave koje uzrokuju promjenu kli­me itd., i statistička nedeterminiranost svih zbivanja na razini atoma (kvantna fizika), sa značajnim utje­cajem na problem odnosa znanosti i vjere.

Napoleonovo pitanje Laplaceu

* Postoje li za čovjeka nesavladi­ve granice mogućnosti znan­stvene spoznaje prirode i sa­moga sebe?

DR. PAAR: Odgovor prirodo-znanstvenika 19. stoljeća na to pi­tanje bio bi: „Ne!". A odgovor zna­nosti na početku 21. stoljeća sve više postaje: „Da!" Samo što je još uvijek dosta prisutan i svjetonazor s razine 19. stoljeća. Znanstvenik 19. stolje­ća imao je uvjerenje o bezgraničnoj moći znanosti, temeljenoj na tada dogmatski uvriježenoj mehanici­stičkoj slici svijeta. U toj slici svijet i sva zbivanjau svijetu su poput savr­šenoga stroja i sve se odvija prema strogim determinističkim zakoni­ma koje samo treba više, ustrajnije i marljivije istraživati, pa će sve tajne svijeta čovjeku istraživaču postati jasne kao na dlanu. Ne će tada biti neodgovorenih pitanja, sve granice pred znanstvenim pristupom će pa­dati i granice ljudskoj spoznaji ne će biti. To je bila prevladavajuća vodilja znanstvene misli 19. stoljeća. Su­kladno tomu, dostatno bi bilo točno odrediti stanje u nekom trenutku, u krajnjem slučaju, položaj i brzinu svih čestica i tijela, kao i njihovo me­đudjelovanje, i sve bi bilo izračunljivo, znanstveno predvidljivo, od gibanja nebeskih tijela do sudbine pojedinoga čovjeka. Pred tim, tzv. „Laplaceovim demonom" nikakvih tajni ne bi bilo. Pred znanošću nikakvih tajni više ne bi bilo. Treba dakle samo dostignuti cilj: postati „Laplaceov demon" ili stvoriti ga i upotri­jebiti. A gdje je u takvom isključivo „znanstvenističkom" svijetu ostalo mjesto za vjeru? Napoleon je slav­nom francuskom matematičaru i fizičaru Laplaceu postavio pitanje: „A gdje je u toj Vašoj znanstvenoj teoriji svijeta mjesto Bogu?", na što je Laplace odgovo­rio: „Gospodine, ne vidim razloga za takvu hipotezu." Dakle, u me­hanicističkoj znanstvenoj slici svi­jeta nema mjesta za Boga jer je sve u principu strogo deterministički predvidljivo i upravljivo pa tu vjera nema što tražiti. Na krilima ovakve „znanstvenističke paradigme" rasli su prosvjetiteljski i materijalistički svjetonazori. Na tom temelju rađala se i predodžba o sukobu znanosti i vjere, o nespojivosti znanosti i vjere, o naprednosti znanosti i nazadnosti vjere, te prodirala u sve pore javno­ga mnijenja. Tako da je i danas, na početku 21. stoljeća, ostala široko prisutna u javnoj svijesti, iako je zna­nost krenula dragim putovima.

Nikad znanost nije imala takvo burno razdoblje razvoja kao u 20. stoljeću, a da istodobno toliko rela­tivizira dosege znanstvene spoznaje. Prije svega to je slom determinizma, ključne paradigme ranijega znan­stvenoga okvira i znanstvene slike svijeta. I to na dvije razine, kao kvan­tni statistički nedeterminizam i kao klasični deterministički kaos.

Pitanja na koja znanost nema odgovora

*  Što je zapravo znanstveni nedeterminizam o kojemu go­vorite?

DR. PAAR: Procesi u prirodi, pa i u ljudskom tijelu, temelje se na pro­cesima nieđu česticama na razini atoma od kojih je materija građena. No jesu li zbivanja na toj razini pot­puno deterministička, tj. čovjeku potpuno dokučiva? Drugim riječi­ma, ako u jednom trenutku znamo svojstva, primjerice položaj ibrzinu neke atomske čestice (npr. elektro-nau atomu), možemo li sa sigurno­šću predvidjeti njena svojstvau slje­dećem trenutku. Odgovor kvantne fizike 20, stoljeća je nedvosmisleno jasan: »Ne! Nije moguće i nikad ne će biti moguće potpuno predvidjeti njena svojstvau sljedećem trenutku, ma koliko se čovjek istraživač tru­dio.« Ono što je znanstveno pred­vidljivo samo je statistička vjerojat­nost da će se s česticom dogoditi ovo ili ono. Dakako da i uz takvo spo­znajno ograničenje rezultati zna­nosti mogu biti golemi i s velikim utjecajem na čovječanstvo.

S druge strane, klasični determi­nistički kaos, kao karakteristika ne­linearnih sustava kojih ima posvu­da u prirodi i u živim organizmima, nepremostiva je granica za čovje­ka znanstvenika da deterministič­ki predviđa pojave. Determinizma tada nema čak ni statistički.

* Kako (ne)detrminizam primi­jeniti u teoriji o postanku svijeta?

DR. PAAR: Znanost je došla do fantastične spoznaje o postanku svijeta u jednom trenutku prije petnaestak milijardi godina, zapravo iz jedne točke; to je tzv. veliki prasak. Znanost je uspješno objasnila i niz fizičkih procesa u pojedinim fazama razvoja svemira tijekom posljednjih petnaestak milijarda godina, kao što smo prethodno sažeto prikazali. No je li svemir nastao ni iz čeka, ex nihilo, ili je pak cjelokupna energija i materija čitavoga današnjega svemira bila u početnom tre­nutku rađanja svemira fantastično zgusnuta u jednoj točki, koji fizikal­ni zakoni su vrijedili u izvanredno kratkotrajnom vremenu manjem od milijuntinke milijarditinke milijarditinke milijarditinke milijarditinke sekunde nakon stvaranja svemira, jer ima znanstvenih argumenata da tada nisu vrijedili danas poznati pri­rodni zakoni? A zašto su danas po­znati prirodni zakoni baš takvi kakvi jesu, a ne drukčiji? Zašto se u današ­njim fizikalnim zakonima pojavlju­ju neke veličine, fizikalne konstante, baš neke određene vrijednosti, a ne neke druge vrijednosti? Odgovorne znamo, a znanost ga vjerojatno ni­kad ne će otkriti. A da su neke od tih vrijednosti, konstante, samo malo veće ili samo malo manje nego što jesu, svemir bi danas bio hladni be­životni vodikov i helijev plin, bez ki­sika, dušika, ugljika, silicija, pa danas nebibiloni Zemlje ni čovjeka. Zašto taj temeljni prirodni zakon sadrži konstantu upravo u takvom uskom »prozoru« vrijednosti, koji omogu­ćuje da se pojave Zemlja i čovjek. Znanost ne zna odgovor, kao i na mnoga druga najfundamentalnija znanstvena pitanja.

Znanost se fantastično brzo razvija, postiže zapanjujuće rezultate, koji nalaze sve više praktičnih primjena, ali isto tako sve više postajemo svjesni da se krećemo unutar dobro definiranih „koridora" znanstveno dostupnoga. I čovjek znanstvenik, ako ne želi postati „fahidiot" zatvoren u ograničeni prostor dostupnoga mu znanstvenoga koridora, sve višepostaje svjestan barijera znanstvenoj metodi i spoznaji.

Suđenje Galileiju bila je pogješka

* Stoje s antologijskim „slučajem Galilei"?

DR. PAAR: Paradigmatsko pitanje koje uvijek iznova izranja je slučaj Galilei. I upravo zato, iako je znao da stvarna istina znatnim dijelom proturječi povijesnoj „istini", papa Ivan Pavao II. bez ograde je rehabilitirao Galileija i ispričao se za pogrješke Crkve u odnosu prema nekim znanstvenicima. Time je otvoren neopterećen prostor preispitivanju odnosa znanosti i Crkve.

Najpoučniji je primjer slučaja Galilei, koji se još uvijek u shvaćanjima mnogih nije sasvim oslobodio bilje­ga povijesnoga falsifikata. Zadrži­mo li se samo na znanstvenoj strani, Galileijev problem nastao je kad je dokazivao ispravnost Kopernikove teorije o gibanju Zemlje oko Sunca a da pritom nije imao ni jedan čvrst znanstveni dokaz, nego se koristio argumentima koji su bili očito pogrješni. To je bilo jasno vodećim astro­nomima onoga doba, pa i najvećem, danskom astronomu Braheu, ali je Galilei ustrajao da je u pravu. Glavni problem je nastao kada se u raspra­vi počeo koristiti teološkim argumentima, što je tada postalo osobito osjetljivo zbog širenja protestantiz­ma i vjerskih sukoba. Galilei je teo­loški bio izvrsno naobražen, a bio je i duboki vjernik te osobno blizak nizu visokih crkvenih velikodostojnika, pa čak i papi. U samoj Italiji došlo je unutar Crkve do podjele na Galileijeve pristaše i protivnike u vezi s interpretacijom Biblije. Kardinal Bellarmin nije bio neki astronomski neznalica, jer je i sam studirao astro­nomiju u Pisi, poput Galileija. Una­toč mogućim nezgodnim teološkim posljedicama (optužbi protestanata za reviziju Biblije jer je većina teo­loga interpretirala Bibliju doslovno, a ne kao poredbu), Bellarmin je bio spreman prihvatiti hipotezu o kre­tanju Zemlje, pod uvjetom da Gali­lei pruži znanstveni dokaz. Poznata je Bellarminova rečenica Galileiju: „Dajte mi jedan jedini znanstveni dokaz i prihvatit ću hipotezu o kre­tanju Zemlje." Ali Galilei ni jednoga znanstvenoga dokaza nije imao, a Bellarmin je bio suviše dobar astro­nom da ne bi vidio da su Galileijevi argumenti pogrješni. Galilei je tada ustuknuo. No kad je kasnije kardinal Barberini, ranije blizak Galileu, po­stao papa, Galileo se ponovno bacio u borbu, ali sada koristeći se prete­žito teološkim argumentima, čime je antagonizirao mnoge teologe. U drugom procesu protiv Galilea nje­govi pristaše (najžešći njegov zago­vornik bio je kardinal, papin nećak, koji je na osobnu papinu preporuku kod Galilea radio doktorat iz astro­nomije) ostali su u manjini i Galilei je bio osuđen na kućni pritvoru svo­joj vili pokraj Firenze.
Hrvatski teolog Vjekoslav Bajsić isticao je da je Galileijevom osudom zadugo prigušena rasprava o vezi Biblije i znanosti, ali na veliku štetu same Crkve. Bilo kakvo suđenje Ga­lileiju zbog znanstvenih i teoloških neslaganja bila je pogrješka. Tu je pogrješku priznao papa Ivan Pavao II. U toj pogrješki zacijelo je važ­nu ulogu igrala i nepovoljna crkveno-politička pozadina jer je to doba rascjepa između Katoličke Crkve i protestantizma. No ironija sudbi­ne je da je od osude najviše koristi imao sam Galilei. Da nije osuđen, vjerojatno bi do kraja života proveou besplodnim svađama oko Kopernikova sustava, koji se tada nije mogao dokazati. Tek 1838. godine teleskop je postao dovoljno snažan da je pomoću njega otkrivena vrlo mala paralaksa jedne zvijezde i time direktno dokazana Kopernikova teorija. Ovako se u miru svoje vile Galilei vratio problemima mehani­ke i došao do svoga najznačajnijega znanstvenoga otkrića, koje mu je u svjetskoj povijesti osiguralo mjesto jednoga od nekoliko najvećih znan­stvenika. Isto takostoji još jedan ku­riozitet: u temeljnom sučeljavanju kardinala Bellarmina i Galileja što se tiče znanstvenoga argumenta u pravu je bio kardinal Bellarmin da nije bilo dokaza za Kopernikov su­stav, a što se tiče teološke interpre­tacije veze znanosti i vjere u pravu je bio Galilei.

Istovjetni stavovi Einsteina, Plancka i Stepinca!

* Prilično je intrigantna, dakako, u pozitivnom smislu, Vaša usporedba Einsteinovih i Planckovih, ali i Stepinčevih stavova o koegzistenciji znanosti i vjere.

DR. PAAR: Da, svakako je zanimljivo usporediti stavove nobelovca Alberta Einsteina, „otca" kvantne fizike Maxa Plancka i teologa Alojzija Stepinca o intrigantnom pitanju odnosa znanosti i vjere.

Stepinac kaže: „Znanost ne stoji u opreci s religijom, šta više: prava znanost vodi k Bogu." „Bog gospodar znanja, taj Bog i od njega objavljene istine moraju biti temelj svega vašeg djelovanja. Jer sve od Boga dolazi, k Bogu se ima sve opet vratiti. To uključuje u sebi sam pojam Boga". „Ta izvor znanosti je neprevarljivi Bog! A da Njega nema, tvrde oni bijedni ljudi, koji ne mogu prodrijeti u narav jednoga mrava ili pčele, a misle da su usisali svu mudrost svijeta u svoje prazne glave!... Ti ljudi onda iznose najobičnije hipoteze kao znanstvene činjenice! Zato Vam je potrebno, draga mladeži, da skupite što Više zdravog i pravog znanja, da bi onima mogli dokazati i pokazati istinu". „No mno­gi će Vam govoriti da se Crkva kosi sa znanošću. Ne, predragi, Crkva se ne protivi znanosti!"
Einstein kaže: „Moje je mišljenje da svako dublje razmišljanje u području znanosti izvire iz dubokoga „religioznoga osjećaja." „Znanstveno se istraživanje temelji na pretpostavci da su svi događaji, uključuju­ći i ljudsko djelovanje, određeni prirodnim zakonima. Međutim; moramo priznati da je naše stvarno poznavanje tih zakona samo jedan nepotpun dio cjeli­ne, tako da na kraju krajeva vjerovanje u postojanje fundamentalnih sveobuhvatnih zakona također počiva na nekoj vrsti vjere. Svatko ozbiljno angažiran bavljenjem znanošću postaje uvjeren da prirodni zakoni odaju postojanje duha nadaleko superiornoga čovjeku, i moramo se osjećati poniznim kad ga suočimo s našim skromnim mogućnostima. Zato bavljenje znanošću vodi do religioznih osjećaja." „Prije nego što je Bog stvorio svijet, vremena nije bilo. Jer tek kad je stvorio svijet, Bog je stvorio vrijeme, tj. „uključio" tijek vremena." Planck kaže: „Kako god daleko gledali, između znanosti i religije nigdje ne nalazimo protuslovlje, nego upravo potpu­no slaganje u odlučujućim točkama. Religija i prirod­na znanost se ne isključuju, nego se dopunjuju i jedna drugu uvjetuju." „Smjer napredovanja znanosti je takav da fizikalna slika svijeta postaje dubljom, finijom. Pri tom realni predmeti prelaze u realitete koji su manje naivni. Konačan je cilj izgrađivanje slike svijeta koju bi činili savršeni, konačni realiteti. Do toga cilja ne možemo doći. Konačni realiteti činili bi realni svijet u apsolutnom, metafizičkom smislu. Napredak znanosti znači približavanje apsolutnoj slici svijeta. Metafizički realni svijet nije polazna toč­ka, već cilj znanstvenoga rada. Težnju za tim ciljem ne smijemo smatrati lovom na fantoma. U toj težnji znanost ubire korisne plodove. Sreća istraživača nije posjedovanje istine, već njezino traženje."

Znanstvena teorija ne može biti u suprotnosti s vjerom!

* Može li uopće neka znanstvena spoznaja, dobivena i dokaza­na znanstvenim metodama, biti u suprotnosti s vjerom?

DR. PAAR: Ne! Ni jedna znanstvena teorija, ako je znanstveno dokazana, ne može biti u suprotnosti s vjerom. Takvo mišljenje sukladno je sta­vovima koje je iznosio papa Ivan Pavao II. Jer sva zbivanja u svijetu odvi­jaju se prema prirodnim zakonima, a to su zakoni koje je stvorio Bog. Uz stvaranje svemira, Bog je stvorio i prirodne zakone po kojima se zbivanja dalje odvijaju a stvorio je i vrijeme.

Posebice, na primjer, je li Darwinova teorija evolucije u suprotnosti s vjerom? Odgovor je: ne! Sve što je znanstveno dokazano ne može biti u suprotnosti s vjerom jer se odvija u skladu s prirodnim zakonima koje je stvorio Bog. To vrijedi i za Darwinovu teoriju, u mjeri u kojoj bude znanstve­no dokazana. Zasad postoje jake znanstvene indicije u korist Darwinove teorije u nekim aspektima, ali još ima vremenskih i razvojnih „rupa" u ko­jima nedostaju paleontološki dokazi za neke ključne faze, a posebice ostaje niz otvorenih pitanja u vezi s genomskim promjenama tijekom evolucije. A kako to uskladiti s biblijskim stvaranjem svijeta. Već tijekom prošlih stoljeća upozoravano je da je teološki odgovor prisutan već na primjer kod svetog Tome Akvinskoga ili biskupa Oresmiusa, koji kažu da sve u Bibliji ne treba inter­pretirati doslovno, nego kao zorne alegorijske poredbe. (GK)