Cantalpino (Salamanca, Španjolska), 15. prosinca 1899. – 10. veljače 1933.

Rodila se i živjela skromno. U ranoj mladosti radila je kao služavka u raznim obiteljima. Ušla je u zajednicu Kćeri Marije Pomoćnice. Dodijeljen joj je rad u kuhinji i na ostalim kućnim poslovima. U međuvremenu uspješno se bavi apostolatom među mladeži. Godine 1931. predviđajući građanski rat, prikazuje se Gospodinu kao žrtva za spas braće u Španjolskoj i svijetu, te nakon duge bolesti Gospodin je pozove k sebi. Godine 1996. objavljen je dekret o herojskim krijepostima.
Upisana je u Rimski martirologij.

Cantalpino bijaše siromašno selo seljaka i čobana. Porodica u kojoj se rodila Euzebija živi na rubu bijede, jer često nedostaje kruha. Ipak Euzebija i njena obitelj su vedri, čak sretni: dok mama priprema skromnu večeru, otac djeci tumači vjeronauk. Mole zajedno Gospodina i Svetu Majku. Predaju se sasvim vjeri Božjoj: Bog zna da su i oni na svijetu. Sa 6 godina Euzebija počinje pohađati prvi razdred osnovne škole na selu. U školi penekad nije spremna i zbog toga što često mora izostati: roditeljima je potrebna njezina pomoć u radovima. Ali ona je bistro dijete i zna mnoge stvari koje njezine bogatije školske kolegice neznaju. Nema još ni deset godina kad jednog dana pođe s ocem tražiti milostinju u naselja gdje ih ne poznaju. Na to su prisiljeni da bi preživjeli. Putem, Euzebija pjeva i moli Majku Božju pričajući s Njom kao sa svojom mamom. Vraća se u Cantalpino i zaposli kao dadilja i kućna pomoćnica. Prvi susret s Isusom na svetoj Pričesti obuzima je srećom: ima Isusa, a Isus nju. Da bi ublažila neimaštinu postaje čobanica: čuva ovce, krave i telčiće. Na pašnjacima vlada velik mir: Euzebija, u tišini, moli milog Gosta svoje duše. Ona je Sluga Isusova, a Isus Sluga njen. Ali neimaština i siromaštvo uvijek prijete, pa se sa 13 godina zaposli u Salamanci. Rastanak sa svojima je bolan. Primljena je u jednu gospodsku kuću kao služavka, "criada" tj. djevojka za sve. To je novo iskustvo kojg se ne plaši. Kada ide u kupovinu na ulici prilazi siromasima i poklanja im ono malo što ima. Ne može a da se ne zaustavi s djecom da im priča o Isusu, Majki Božjoj i njihovoj milosti prema nama. Vojnici na koje naiđe same, zalutale probude u njoj osjećaj blagosti  i dječjom jednostavnošću dijeli im medaljice sa svetim likom Bogorodice te ih posjeti na kršćanske obveze. Oni je gledaju začuđeni, slušaju očarani:  nije li to možda anđeo sišao neba? Vidi kako ostale djevojke idu na zabavu: ples, bučna društva. Osjeća želju da i ona učini isto, ali neki unutarnji glas progovori i kaže: "To nije za tebe".  Kao djevojčica je imala svoje snove i sada ih ima. Jednu noć je sanjala Isusa razapetog na križu: Njegove rane su isijavale neko sjajno svijetlo koje je obasjavalo svijet. Drugi je put sanjala Bogorodicu s mnoštvom ljudi pod Njenim nogama. Neko vrijeme kasnije susretne djevojku koja je pozove u bogomolju zajednice Kćeri Marije Pomoćnice. Euzebija otkrije novi svijet: čini joj da je rođena baš za taj svijet. Salezijanske redovnice je primaju kao suradnicu za rad u kuhinji, vrtu i gdjegod nešto treba. Sestre su opazile da Euzebija posjeduje nešto izuzetno usprkos njenom skromnom i sramežljivom držanju. Polaznice Salezijanske škole odmah se sprijatelje s Euzebijom: mlada je kao i one, govori blago sa zapanjujućom prirodnošću. Ukratko svi je traže, a primjedbe jesu: "Kaže divne stvari o Bogorodici". Djevojke bi željele uvijek biti s njom jer je njen utjecaj na njih izuzetan.  Tijekom jednog posjeta Salezijanskog provincijala, on je upita: " Želiš li postati Kći Marije Pomoćnice?" Euzebija odgovori: "Da". Nije nikad imala drugu želju. Dana 31. siječnja 1921. započne redovničku formaciju u Družbi, a 5. svibnja 1922. oblači redovničku haljinu i  započne novicijat. Postaje vrtlarica ali radi sve što se od nje traži. Vrlo je pobožna Bogorodici i oživotvori pojam "svetog ropstva" prema Djevici po naučavanju sv. Louis de Montforta. Divi se "milosnoj krunici ranama Isusovim" koju je sam Isus objavio skromnoj sestri Pohoda Marijinog Marta Chambon. Uoči polaganja zavjeta teško oboli i ne pristupi zavjetovanju. Kad se trebala vratiti kući, nastojnice reda ipak daju svoju dozvolu i Euzebija konačno ispuni svoj san i postane Kći Marije Pomoćnice. U kolovozu 1924. g. poslana je u Salezijnasku kuću u Valverde del Camino (biskupija Huelva). Poslovi su i dalje skromne naravi: rad u kuhinji, vrtu, garderobi, ponekad u oratoriju. Ima čvrst karakter, ali je ponizna, blaga, pokorna uvijek spremna da daje sve od sebe u najtežim poslovima. Njena prisnost s Isusom postaje sve dublja. Nalazi Boga svugdje: u molitvi, u prirodi, kod djevojčica koje dolaze u bogomolju. Živi u Božjoj nazočnosti i zapada u zanos ispred svetohraništa, naročito kad je  Isus u posvećenoj hostiji svečano izložen na oltaru. Djevojčice očarane slušaju kad  ona govori o Sv. Raspelu, Bogorodici, o misijama, o raju. Svi dolaze u njenu blizinu i osjećaju njenu svetost. Jedno za drugim događaju se stvari koje začuđuju. Sa zapanjujuće točnim podacima smiruje majku čiji je sin na ratištu u Maroku. Jednog dana voda poteče iz bunara suhog već dugo vremena; drugi dan "spriječava" prolom kiše na skromnu kuću u gradnji, kako vlasnik ne bi bio oštećen. Drugom zgodom ona nalazi jaja u kokošinjcu što druge sestre nisu našle. U Valverdeu i Cantalupu i u mjestima u kojima Euzebija boravi događa se masovno posvećenje Bogorodici. Uoći strašnog građanskog rata raširi  "milosnu krunicu ranama Isusovim" za spas Španjolske. Godine 1930. časna sestra Euzebija polaže doživotne zavjete. Pozvana da se obrati kandidatima za  novicij, drži prekrasan govor o milosti  Božjoj. Tko je sluša, nije u stanju dokučiti odakle dolazi sva ta mudrost, prosta ali nevjerojatno duboka. U Valverde dolaze mnogi, među kojima ima i svećenika,  koji traže savjete o važnim, odlučnim stvarima. U međuvremenu  širi se  revolucija: samostani su u plamenu, život svećenika i vjernika je ugrožen.  Božjom prosvjećenošću  sestra Euzebija jasno razabire buduće događaje "Bit će gomila žrtava". Sva će se njena  proročanstva ostvariti. Prikazuje se Gospodinu kao žrtva za spas Španjolske. Malo kasnije se razboli. Svi je žele vidjeti: do njene postelje dolaze svećenici, sjemeništarci, djeca s mamama. Obuzeta vedrinom, prepustila se Bogu mada na obzoru vidi krvave događaje: "Kralj će morati napustiti zemlju, ali vratit će se i zvati Juan Carlos". Povijest će 40 godina kasnije to dokazati. Dana 10. veljače 1935. god. sestra Euzebija sa samo 36 godina odlazi u susret Bogu. Tijekom njenog pogreba zvona su neobjašnjeno sama počela zvoniti s uskrsnom radošću. Ubrzo se pročulo o čudesima i milostima.  Ali najljepše čudo je ona sama, ta mala, siromašna "prosjačica"  iz Cantalpina. Danas joj pripada slava oltara: " Bog  svrgne s trona moćnike i bahate i uzdiže ponizne".