Nalazite se u > Nadbiskupija

Boričevac: Neka nas konačno počnu okupljati žrtve, a ne mučitelji.

Boričevac: Neka nas konačno počnu okupljati žrtve, a ne mučitelji.

U Boričevcu, mjestu simbolu stradanja Hrvata u II. svjetskom ratu, u subotu 27. srpnja u župnoj crkvi Rođenja Blažene Djevice Marije služena je misa za žrtve iz toga mjesta, posebno za one iz roda Ivezića.

Misu je predvodio umirovljeni gospićko-senjski biskup Mile Bogović u koncelebraciji mjesnog župnika Boričevca, Donjeg Lapca i Zavalja Dine Rupčića i župnika Korenice mons. Mile Čančara. Uz nekoliko stotina hodočasnika na Svetoj misi su bili predstavnici udruge Hrvatski domobran iz više hrvatskih gradova, udruga proisteklih iz Domovinskog rata, političkih stranaka i predstavnici najviših državnih institucija na čelu s državnim tajnikom u Ministarstvu hrvatskih branitelja Ivanom Vukićem.

Župnik domaćin Rupčić na početku je pozdravio predvoditelja slavlja biskup Bogovića, čestitavši mu plodnih 20 godina biskupstva i 80 godina života. Biskup Bogović rekao je da su se došli pomoliti za stradale 1941. godine, posebno iz roda Ivezića kao i boričevačkog župnika Vladimira Stuparića koji je morao izbjeći sa svojim narodom i kojeg su partizani kasnije 1943. godine ubili u Sincu.

Biskup je u homiliji spomenuo kako se 1996. godine za blagdan Male Gospe, prvi put nakon Oluje, spremao za odlazak u Boričevac i razmišljao je što reći Boričevljanima; kako se uklopiti u njihova razmišljanja u susretu sa svojim mjestom nakon svega onoga što se dogodilo od 1941. do 1996.? „Moram priznati da mi to ni danas nije lako. Još i danas se Boričevljani osjećaju ovdje kao da nisu svoji na svome. Ipak je govor mnogo lakši jer njihove žrtve doživjele su ljudski i kršćanski pokop i može se posjetiti njihov grob, pomoliti se kraj njega i zapaliti svijeću", rekao je mons. Bogović, podsjetivši da su prije dvije godine na groblju u Boričevcu pokopane „žrtve prve puške".

„Posebno zadovoljstvo osjetili smo kad smo uz pomoć hrvatskih vlasti mogli stradale Boričevljanje ekshumirati, donijeti ostatke njihovih tijela u crkvu njihova krštenja i pokopati ih na groblju kraj njihovih najbližih. Njihova domovina Hrvatska vratila im je javno ljudsko dostojanstvo, njihova Crkva ispratila ih je na njihovo groblje", istaknuo je biskup.

„Koliko je trebalo čekati pa da izvučemo iz mraka Dabine jame zemne ostatke pobijenih Ivezića, da ih dopremimo u crkvu u kojoj su kršteni i na groblje njihove obitelji! Da im javno priznamo da za nas nisu otpad, ili još gore: nisu uši, gnjide i štakori, kako su ih njihovi ubojice nazivali, nego da su naša braća, Božja djeca", rekao je biskup, pojasnivši da je u kršćanstvu grob posebno čašćen pogotovo onih koji su nevine žrtve nasilja i nepravde.

„Boričevačke žrtve koje smo pokopali na ovom groblju bile su doista nevine i nemoćne. Bile su žrtve nepravde, mržnje i nasilja koje je oličeno ovdje u ‘prvoj puški’. Ona nije samo sprava koja je pukla i utihnula. Ta pucnjava i ubijanje širilo se kao zaraza, a i danas se neki time diče", primijetio je mons. Bogović.

„Svjesni kako ima mnoštvo nevino stradalih u našoj povijesti, podigli smo Crkvu hrvatskih mučenika. Tek kad se gleda s pozicije žrtve može se vidjeti čovjeka s neotuđivim ljudskim dostojanstvom. Hrvatska je razapeta između Srba i Boričevca, između doktrine puške i križa. Donio sam časopis Hrvatska vjernost u kojoj je ta tema posebno obrađena. Još i danas, u samostalnoj hrvatskoj državi, jaka je katedra prve puške. A njezina je doktrina da su neki ljudi bili i ostali smeće koje se baca u otpad", rekao je biskup.

„Boričevljani sada drukčije dolaze ovamo. Njihovi su pokopani na njihovom groblju kraj njihove crkve. No, s ovoga mjesta treba baciti pogleda oko sebe, po cijeloj Hrvatskoj, i ne samo to, po cijeloj Sloveniji gdje i dalje po raznim jamama i jazbinama leže ostaci tijela naše braće. Na otpadu su još i danas stotine, tisuće do kojih je doprla ubilačka moć prve puške. Tko danas od odgovornih uopće spominje da bi trebalo pokopati one koji su bačeni u Hudu jamu, u Kočevski rog, Tezno, Jazovku?", zapitao je mons. Bogović.

„Kao da slušamo glasove mučenih, ubijenih i ondje bačenih: ‘Nemojte nas zaboraviti, mi smo ljudi, kršćani, vaša braća i sestre, priznajte nam javno naše ljudsko i kršćansko dostojanstvo i pokopajte nas!’ Nažalost kao da su umuknuli glasovi koji su tražili njihovu ekshumaciju i pokapanje. Ako se i čuju, zaglušuje ih buka o nevažnim temama. Što je još gore, čuje se i iz naše sabornice glas da ubilačka puška još nije ispunila do kraja svoj zadatak, a drugi dodaju da je ona imala legitimne ciljeve u samostanima i crkvama; a poznato nam je iz Domovinskog rata da ona te ciljeve nije napustila. Ono što mi odavde s pravom tražimo jest da nas konačno počnu okupljati žrtve, a ne mučitelji, da se žrtve vrednuju i njihov glas čuje, da ih se prepozna i da ih se poštuje. Neka taj glas odavde odjekne po cijeloj Hrvatskoj! Ozdravljenje našeg društva lakše i bolje se prepoznaje po odnosima prema tim žrtvama nego po rastu BDP-a", rekao je biskup.

„Sveta je obveza ovog naraštaja da ekshumira i pokopa nepokopane i bačene u otpad. One koji budu identificirani, njihovo je mjesto na njihovom obiteljskom groblju, kao što su pokopani Ivezići. Drugima treba naći pogodno mjesto, a mnogi zajedno sa mnom ne vide bolje mjesto od Krbavskog polja, podno Crkve hrvatskih mučenika. Ondje bi žrtve imale doličnu pažnji i poštovanje, i svaki koji nije našao nekoga iz svoje obitelji, mogao bi se ondje pomoliti i zapaliti svijeću. Tako ćemo ih izvući iz otpada i smjestiti na mjesto kakvo im pripada. To je prvenstveno naša zadaća, a tek ako ispunimo ono što smo mogli, imat ćemo neko pravo prenijeti zadaću na naraštaj koji dolazi", pojasnio je mons. Bogović.

„Mogu reći da su naša braća Hrvati u Hercegovini u tome daleko ispred nas. Boričevac je mjesto gdje se može naučiti jedna ljudska i kršćanska lekcija. Ali samo onda ako se ne zaboravimo poruku Kristova križa i njegove žrtve. Molimo se i danas da slavlje svake i svačije puške prijeđe u poštivanje svake i svačije žrtve. To je poruka Boričevca. Svi se molimo za to, ali i sami radimo gdje god možemo da maglu koju je stvorila ‘prva puška’ odnese vjetar u nepovrat kako bismo se svi prepoznali kao ljudi i kao djeca Božja", poručio je umirovljeni gospićko-senjski biskup.

Nedaleko Srba na lokaciji Dabin vrh u gustoj šumi otkrivena je ovih dana masovna grobnica u koju su nakom „ustanka" 27. srpnja 1941. bačeni pobijeni Hrvati koji su tu živjeli (selo Ivezić). Radi se o čitavim obiteljima s djecom.

Prof. dr. Milorad Kubad sa Zavoda za sudsku medicinu potvrđuje da dosad pronađeni ostatci pripadaju osobama od dječje dobi do osoba starije životne dobi. Zavjera šutnje trajala je za vrijeme komunizma. Štoviše, 27. srpanj slavljen je kao dan ustanka u Hrvatskoj s obrazloženjem da je tu pukla prva puška protiv „okupatora i domaćih izdajica".

Mit „prve puške" slavljen je bučno i nitko se nije usudio kritički govoriti ili pisati o tim događajima. Mit je slavljen i u samostalnoj Hrvatskoj. Čak je predsjednik Josipović bio dionik slavlja u Srbu jedne godine na 27. srpnja. Hrvati koji su pobijeni ili protjerani iz Srba, Borićevca i okolnih sela 1941. nisu spominjani u partizanskoj historiografiji. Jednostano nisu postojali.

Nakon 73 godine vraća se dug ovim nevinim žrtvama: bar će biti otkriveni njihovi posmrtni ostaci, oplakani i dostojno pokopani s obilježjima. Obilježavanje 27. srpnja dobiva drugačije svjetlo. Namiće se zaključak da je to bio početak etničlkog čišćenja Hrvata s prostora od Srba preko Borićevca do Udbine. Veličanje „prve puške" u Srbu zapravo je veličanje likvidacije čitavih obitelji koje su krive samo zato što su bili Hrvati, živjeli na svojim ognjištima, radovali se novom danu…

Boričevac je naselje u općini Donjem Lapcu Ličko-senjske županije, smješten na južnim padinama Visočice u jugoistočnom dijelu Lapačkog polja u istočnoj Lici na putu iz Donjeg Lapca prema bosankoj varošici Kulen-Vakuf. Stanovnici srednjovjekovne lapačke župe zvali su se Lapčani. I pop Martinac, koji nam je dao potresnu sliku Krbavske bitke g. 1493., predstavlja se kao "plemenom Lapčanin”. Unutar toga plemena postojalo je više porodica, a jedna od njih zvala se Boričevići, po kojoj je i mjesto dobilo ime. 

Turci su osvojili lapački kraj g. 1527., dakle, iste godine kada i Krbavu i istočni i južni dio Like. U tursko vrijeme Boričevac je bio središte kotara unutar kliškog sandžakata, kojemu pripadaju Srb i Lapac. Kad je taj kraj otkinut od turske Bosne, mirom u Svištovu (1791. g.), muslimansko stanovništvo je prešlo u Bosnu, a na njihove napuštene posjede došli su pravoslavci s područja od Bruvna do Zrmanje. Na područje Brotnja doselila se katolička porodica Ivezića od Štikade. Boričevac su tada nastanili Hrvati iz lovinačkog kraja. Sjevernije katolici su naselili Željavu, Vaganac, Rešetar, Baljevac, Skočaj, Zavalje i Priboj. U isto vrijeme oslobođen je i drežnički i cetin(gradski)i kraj. Cijelo oslobođeno područje pripojeno je udruženim biskupijama senjskoj i modruškoj.

Boričevac je bio najveće naselje s većinskim hrvatskim stanovništvom u ličkom Pounju. 

Župna crkva Rođenja Bl. Dj. Marije (Mala Gospa) podignuta je 1807. god. na mjestu stare drvene crkvice u istoimenoj župi koja  je osnovana 1801. godine. Crkva je već 1809. god. nastradala u jednom turskom napadu iz Bosne.  Nova crkva bit će dovršena tek 1844. godine. Toj župi dana su poslije na upravu i mjesta u Bosni s ovu stranu Une u kojima je bilo katolika. To su Kalati, Ostrovica, Kulen Vakuf i Klisa. Broj katolika u župi prije Drugoga svjetskog rata bio je oko 2000. Nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske, četnici su 27. srpnja u Brotnju bacili u jamu 38 Hrvata, prezimenom Ivezići. Najmlađi (Jakov) imao  je 2, a najstariji (Luka) 82 godine. Nakon toga na redu je bilo jedino čisto hrvatsko i katoličko naselje u lapačkom kraju – Boričevac. Hrvati su u noći između 1. i 2. kolovoza 1941. god.  bili prisiljeni napustiti mjesto i skloniti se u Kulen Vakuf, a 2. kolovoza četnici su ušli u Boričevac i razorili ga te pobili preostalo stanovništvo (55 žena, djece i staraca). U istoj akciji počinjeni su i zločini nad  Hrvatima i u ostalim selima župe (Poljica, Mišljenovac, Jasenovača, Donji i Gornji Lapac, Oraovac, Bubanj Veliki i Mali. U rujnu iste godine četnici  su napali Kulen Vakuf te pobili više stotina Hrvata iz Boričevca. Nakon Drugoga svjetskog rata Hrvatima nije bio dopušten povratak u napušteni i razoreni Boričevac.

Više od 500 Boričevljana, raseljenih diljem bivše Jugoslavije, prvi put nakon 55 godina, svečano je uz razorenu crkvu u Boričevcu 8. IX. 1996. slavilo blagdan zaštitnice župe – Male Gospe. Nakon mise održana je skupština Zavičajnog društva na kojoj je donesen zaključak da konačno treba krenuti u obnovu župne crkve, simbolu Boričevca i hrvatskoga puka cijeloga lapačkog kraja. Na žalost, sredstvima Ministarstva RH, crkva se počela tek obnavljati.

U samom Boričevcu danas žive samo dvije katoličke obitelji.

Misa se slavi u Donjem Lapcu, u koji su se 1995. god. nastanili izbjeglice iz Bosne, u prostorijama osnovne škole, jer nema ni crkve ni kapele. U Donjem Lapcu djeluje jedna osnovna škola.

Župa pripada Gospićkom dekanatu Gospićko-senjske biskupije.

U župi: 129 katoličkih obitelji, 395 vjernika. (g. 1939.: 2003 vjernika).

Župni info kutak Sveci i blaženici Crkve u Hrvata
Korisni linkovi