Dobar odgoj najveći je životni poklon
USUSRET DVJESTOTOJ GODIŠNJICI DON BOSCOVA ROĐENJA
O don Boscovom preventivnom odgojnom sustavu mnogo je pisano i mnogo rečeno. Ali o tako važnoj temi, kojoj je ovaj svećenik posvetio svoj život, uvijek se ima što reći.
Sve je počelo jednim snom, a završilo stvarnošću koju je teško odsanjati. Jedan je skromni svećenik okupio stotine napuštenih dječaka i mladića i podario im najveći poklon - dobar odgoj. Malo se tko do danas može pohvaliti velikim uspjesima na odgojnom planu. Malo tko je okupio toliki broj mladih bez lažnih i ispraznih obećanja i darivao ih samo svojom ljubavlju i žrtvom. Don Bosco je do danas ostao nenadmašan.
Uvijek je teško pridobiti mlade ljude na put dobra. Svjedoci smo kako danas mladići i djevojke koji imaju roditeljski odgoj i svoj dom, bježe iz njega na ulicu. Kod don Bosca je bilo suprotno. On je učinio nešto što je nezamislivo teško. Mlade ljude s ulice, bez ikakvog odgoja, prihvatio je kao svoju djecu, ponudio im toplinu doma i uspio ih u njemu zadržati.
Zasigurno je kao svećenik i odgojitelj, koji se prihvatio tako teškog i odgovornog posla, imao problema, no znao ih je rješavati. Snagom Duha Svetoga išao je korak po korak.
Mladići su bili besposleni. Besposlenost je don Bosco smatrao prvim njihovim neprijateljem. (Često se i danas kaže: „Kada ne radiš ništa pametno, radiš gluposti".) Svojom pronicljivošću dao im je na volju otkrivati klice dobrih sklonosti, a potom im omogućio razvijati ih. Dobio je nešto što je i danas teško dobiti kod mladih - raditi nešto iz ljubavi.
Lijenost i njenu pratiteljicu neposlušnost smatrao je zlom koje treba iskorijeniti.
Neposlušnost nije odstranjivao kaznama, kažnjavanje je najstrože osuđivao i protivio mu se.
Ovaj izvrsni odgojitelj zaključio je kako do kažnjavanja ne treba ni doći ako se urazumi odgajanik. Nikada nije prijetio i zastrašivao mladiće čiji je emotivni svijet ionako već bio dobrano narušen.
Njegov odgojni sustav naoko jednostavan, začuđujući je i zahtijevan. Malo tko u fazi odgajanja nije zaprijetio odgajaniku, ulijevao mu strah i kažnjavao ga. I sami smo na svojoj koži osjetili odgajateljsku prijetnju, javnu opomenu ili kaznu.
U don Boscovom odgoju toga nije bilo. Sve nepoželjne metode u svom odgojnom sustavu zamijenio je metodama kojima je korijen u razumu, vjeri i ljubaznosti.
Pod razumom je poimao široki spektar vrijednosti koje čovjek posjeduje. Don Bosco je želio pomoći mladima da otkriju te vrijednosti i sposobnosti koje nose u svom biću i tako im je podizao samopouzdanje.
Vjera mu je bila osnovno polazište u odgoju, bila je početak i kraj njegovog djelovanja. Vjerovao je kako ona može savladati sve prepreke, a istinski vjernik je onaj koji svakodnevno moli, vodi uredan sakramentalni život, gaji pobožnost prema Mariji, ljubav prema Crkvi i njenim pastirima.
Ljubaznost, kao treća oznaka svečevog umijeća, podrazumijeva odgojiteljevo uzorno ponašanje i potpunu predanost odgajaniku. Ovoj svojevrsnoj ljubavi, koja je u odgoju nužna, strana je svaka prijetnja, kazna, strah, zastrašivanje i prisila. Ona poznaje druga oruđa kao što su iskrenost, veselje, povjerenje, hrabrenje, dijalog i nerijetko žrtvu, što je don Bosco svesrdno primjenjivao. Plod takve ljubavi je jasna spoznaja odgajanika da je voljen.
Što je najvažnije, bio je stalno prisutan u odgoju i gotovo mu se sav posvetio. Mladićima je bio središnja točka, uzor, primjer pozitivan i besprijekoran. Nesumnjivo, Bog je stalno bio s njim i govorio je mladićima iz njegovog srca.
Zbog svega što je za njih činio, zbog načina kako je djelovao, don Boscovi mladići osjećali su se zaštićeni, voljeni, a najvažnije, znali su kasnije izabrati život u ozračju ljubavi.
Kao što vrsni slikar ima dar slikanja, kompozitor dar skladanja, tako je i don Bosco imao nebeski dar odgajanja.
Bio je uspješan, najuspješniji na tom polju do danas. U odgoju je postizao gotovo nemoguće.
Spasiti jednog mladića od zla veliko je djelo, zakriliti stotine i stotine mladića veličanstveno je djelo.
Vojna Krizmanić, prof.