Odgajanje je proces koji traje neprestano, teče s vremenom, desetljećima, stoljećima, nezaustavljivo bez kraja. Od malih nogu rastemo uz savjete, naredbe, zabrane, ukore i pohvale starijih učitelja.

No svjedoci smo promjena običaja, svjetonazora, moralnih pravila i etičkih kodeksa. Sve je u stalnoj promjeni. Mijenjaju se ljudska razmišljanja, ruše pravila ponašanja, traže veće slobode.

Oni liberalniji danas će uskliknuti: „Moderniziramo se!" Oni konzervativniji žalosno će konstatirati: „Svijet ide u propast!" I jedni i drugi dijelom su u pravu.

Svatko od nas na jedan način sudjeluje u odgoju mladih, zapravo pozvan je na to nekim nepisanim pravilom. Dužnost nam je odgajati i poučavati mlade ljude dobru jer kada to ne bi činili svijet bi se utopio u zlu i krvi.

Ali kako to raditi najbolje? Ima li ujednačenih pravila? Zašto nekad sve pođe po zlu? Učestala su to pitanja na koja ne dobivamo prave odgovore.

Oni koji su odgajali vlastitu ili tuđu djecu priznaju kako je odgajati zahtjevno, teško i često ne postižemo zacrtane ciljeve. Danas kad nam stručna literatura nudi pregršt savjeta za uspješan odgoj, život nam svjedoči kako su mnogi mladi, u bijegu od stvarnosti, izabrali ulicu kao dinamičnu i dramatičnu životnu pozornicu na kojoj se uvijek nešto događa, samo nažalost s tragičnim krajem.

Zato traganje za dobrim i ispravnim odgojnim pravilima ne smije posustati. Stoga neka naše neznanje i sve naše nedoumice, pred tom velikom ljudskom obvezom, nađu dijelom odgovore u uspješnim odgajateljskim primjerima, utemeljitelja salezijanskog reda i odgajatelja mladih sv. Ivana Bosca.

Ovog je svećenika, a nadasve velikog čovjeka - danas bi rekli humanitarca, u djetinjstvu dotaklo siromaštvo, prerana očeva smrt i polubratovo neprijateljsko ponašanje. No unatoč tome maleni je Ivan bio veseo, poletan i volio je knjigu. Nije se ustručavao pokazivati osjećaje pa i suze. Nikada se ne bi oglušio na molbe prijatelja i uvijek je bio spreman pomoći onima u nevolji.

Upravo ga je izrazita osjećajnost i samilost bitno razlikovala od drugih dječaka.

Nepresušni izvor dobrote, ljubavi i plemenitih djela za malenoga Ivana bila je njegova majka Margarita. Ta je žena na svojim leđima strpljivo nosila tugu za prerano preminulim suprugom, obiteljsko siromaštvo, odgoj sinova, rad u polju, borbu s bolestima. Bila je oličenje snage i zdravog rasuđivanja.

Posebno ju je krasila istinska i nepokolebljiva vjera u Boga. Svojoj je djeci utisnula snažan pečat vjere.

Pripremala ih je za svetu ispovijed temeljito i razumno. Znala im je pojasniti važnost svete pričesti. Nastojala je da u tim svetim sakramentima budu redoviti.

Ivan je majci bio poslušan, upijao je njezine savjete, ljubio njezinu dobrotu. Riječi koje mu je majka izrekla u nekim važnim životnim trenucima nosio je u svom srcu kao dragu uspomenu i najvrjedniji poklon. Nadasve, majka ga je naučila kako se bez ljubavi i dobrote ne može kročiti kroz život, što mu je pokazivala svojim primjerom. Kada je saznala da joj sin želi postati svećenik željela je da to bude isključivo iz ljubavi prema Bogu i rekla mu je: „Tvoj stalež ne krasi odijelo, već krepostan život."

Iako su dječački dani Ivana Bosca izgledali obični, ako ih bolje promotrimo oni su obilježeni događajima koji će ovom skromnom dječaku utrti put svećeničkom zvanju. Nema dvojbe kako je don Boscov poziv potekao iz njegove iskrene ljubavi prema Bogu i prema čovjeku.

Kao svećenik s tugom je gledao napuštene dječake u poderanoj i prljavoj odjeći, bez vlastitog doma i zaštite. Najčešće nisu pohađali školu i bili su prepušteni ulici. Srce ovog svećenika koji se rodio u siromaštvu, a kasnije ga sam izabrao živjeti, nije dozvolilo da zatvori oči pred patnjama ovih dječaka.

On osjeća bol gladne djece i razumije njihove krize. Ne udaljuje ih od sebe, približava im se.

Želi ih privući, zaštititi, razveseliti. U tom djelovanju je usamljen, najčešće neshvaćen od drugih svećenika.

Teško pronalazi prostor u koji će djecu zbrinuti, nahraniti, poučavati. Ali don Bosco je borac, ne posustaje. Bori se s izazovima i nedaćama.

Blag je kada ih kori, strpljivo iščekuje promjene njihovog ponašanja. Ponizan je, pa im je blizak, jednostavan je, pa ga razumiju, a opet izvanredan, pa mu se dive.

Dječaci osjećaju kako don Boscovo srce kuca za njih i ta ih ljubav mijenja, hrabri i ne žele ga razočarati. Jednom je zapisao: „Dragi moji dječaci od srca vas sve volim!"

Ljubav koju im je poklanjao nije bila sebična, izdajnička, prijetvorna i ohola. Njegova je ljubav poticala dobrotu, vedrinu, veselje i prijateljstvo.

Svakog je dana don Bosco molio zajedno s njima. Znao je reći: „Ako se ne primjenjuje sredstvo vjere, potrebno je prihvatiti se prijetnje i štapa." „Česta i valjana ispovijed, česta pričest i misa stupovi su odgojne zgrade od koje želimo da su daleko prijetnja i sila."

Don Bosco je svoj odgajateljski rad usavršavao iz dana u dan. Gradio je svoja odgojna pravila na razumu, ne zanemarujući vjeru. Nije gubio nadu u Božju providnost kada je morao osigurati gladnim i napuštenim dječacima hranu i smještaj. Morao je zatražiti i majčinu pomoć za rad u oratoriju, a ona je pokazala nesebičnu majčinsku ljubav prema svoj djeci i postala majkom pet stotina dječaka.

Poput najbrižnijeg oca bdio je uz krevete bolesnih dječaka.  Dječaci su učili na njegovim primjerima. Kada se i sam razbolio i bio prikovan za krevet, stotine preplašenih dječaka bdjelo je u molitvi za njegovo ozdravljenje.

Kao veliki ljubitelj mladih nikada nije gušio pozitivne osobine mladosti, ali je tražio da izbjegavaju zlo.

Svoj rad s mladima, od kojih su neki bili prezreni od društva, zasnivao je na osnovama kršćanske ljubavi. Ovaj  talijanski svećenik zadržao je u sebi dušu dječaka i zato je mogao biti uspješan odgajatelj mladih.

U njegovim je oratorijima zbrinuto i odgojeno na stotine mladića koji su oteti ulici i beznađu.

Pa ugledajmo se i mi u don Bosca, dječaka razigrana, ali poslušna, don Bosca svećenika koji je na svom putu izabrao trpljenje, don Bosca odgajatelja koji je odgajao isključivo kršćanskom ljubavlju i sveca Ivana Bosca koji je za svoga života bio toliko blizu Bogu da mu je Gospodin udijelio pregršt milosti.

Vojna Krizmanić, prof.