Kakvu god izustio riječ takvu ćeš i čuti
Kakvu god izustio riječ takvu ćeš i čuti
(Iz Homerove Ilijade)
Iako učimo od rođenja do smrti škola je jedino pravo mjesto gdje stječemo znanje.
I zakonom je propisano da moramo u školu kako bismo stekli osnovno obrazovanje. Školi i učenicima, javnost posvećuje veću pažnju tek nekoliko dana prije početka školske godine. U dnevnom tisku: prebrojavaju ''prvašiće'', iznose ukupan broj školske djece, ispisuju cijene školskih udžbenika, govore o školama sa suvremenom nastavnom opremom te daju iscrpne savjete kako urediti djetetov radni kutak.
Nažalost, sve sami brojevi, a malo pravih i korisnih savjeta.
A naš ''prvašić'' daleko je od određenja brojem. On je plaho biće koje dolazi u posve novu sredinu u kojoj će ugledati mahom nepoznata lica i možda osjetiti nesigurnost ili strah pred obvezama koje ga očekuju. Je li u njegovoj viziji škola ''bauk'' koji će mu odnijeti bezbrižnu igru? Hoće li ga roditelji, uz novu školsku torbu punu knjiga, nove tenisice i modernu frizuru, poslati u školu s naoko nevidljivom, ali jednako bitnom prtljagom koju su morali pohranjivati u njegovu svijest tijekom sedam godina predanog roditeljskog odgoja?
Jesu li ''prvašićevi'' roditelji osobnim životom bili dobar primjer svom mališanu?
Ako je roditeljska sredina obilovala radnim navikama, prijateljskim razgovorima, kontroliranom slobodom, savjetima i iskrenošću onda nema straha za novi početak u sredini izvan roditeljskog doma. Tako odgajano dijete, za sve što ga zbunjuje i zastrašuje izvan doma, znat će potražiti odgovor kod svojih roditelja.
Razgovor u kojemu je dijete ravnopravni sudionik oslobađa ga straha, stresa i dilema, a roditeljski savjeti ulijevaju mu osjećaj sigurnosti i zaštite. Nit razgovora ne smije biti prekinuta, a spremnost na mudre odgovore nikada ne smije posustati.
Jedna sedmogodišnja djevojčica upitala je svoju majku: „Je li teško biti mama?"
Ne znam kakav je odgovor djevojčica dobila, ali mislim kako je biti roditelj jedan od najtežih životnih zadataka jer produkt ispravnog ili neispravnog odgoja je dobar ili loš čovjek.
Nemjerljiva je roditeljska sreća u prvom, a golema tuga u drugom slučaju jer povratka natrag nema.
No, vratimo se školi. U svojoj dugogodišnjoj praksi vidjela sam djecu koja uče ili ne uče, učenike koji su bježali s nastave, one uzorne u učenju i ponašanju, ili manji broj onih koji su provodili fizičko i verbalno nasilje nad svojim vršnjacima.
Nikada nisam mogla sa sigurnošću odgovoriti tko je kriv za učenikovo loše ponašanje. Pitanje je presloženo da bi na njega odgovorili lako, a krivicu je zasigurno dijelilo više njih.
Odgajati i obrazovati izazovno je i zahtjevno, često traži odgajateljevu žrtvu i nesebičnu predanost. Svaki postupak prema mladoj osobi mora biti vođen plemenitim osjećajima i ljubavlju. Dijete u školi mora osjećati da je voljeno i to ravnopravno s drugima jer koliko god učitelj težio pravednosti, djeca su sklona uspoređivanju i pri tome nemaju prave kriterije.
Odlaskom djeteta u školu roditeljske dužnosti i obveze ne smanjuju se, zapravo roditelj mora biti još više uključen u djetetov odgoj. Roditelji ne smiju podignuti zid između obitelji i škole. Odgoj se mora nastaviti na zajedničkoj suradnji.
Roditeljska ljubav ne smije biti slijepa. Otac ili majka griješe kada nevaljalo sude u kriznim situacijama i opravdavaju dijete iako im unutarnji glas govori kako je ono doista pogriješilo. Takve situacije zahtijevaju isključivo razumno postupanje. Nikada pred djetetom ne smijemo rušiti autoritet učitelja jer dijete će stvarati predrasude i gubiti osjećaj poštovanja prema nadređenom koji bi mu trebao biti uzor.
Na zidu učionice u kojoj sam predavala moglo se pročitati:
„KAKVU GOD IZUSTIO RIJEČ TAKVU ĆEŠ I ČUTI!"
Mislim kako ovi stihovi iz Homerove Ilijade vrijede podjednako za naše roditelje i učitelje, a navedeni savjeti samo su kap u moru uzburkanog i dugog školskog života.
Pa neka Gospodin, u novoj školskoj godini, prati naše ''prvašiće'' i sve ostale učenike, a učiteljima podari strpljenje i ljubav, učenicima bistrinu i poslušnost. Sretno i roditeljima.
Ne zaboravimo kako svijet ne osvajamo samo znanjem već i osjećajima!
Vojna Krizmanić, prof.