Nalazite se u > Esej

Kapelice - mjesta osobne molitve i kratkih duhovnih razmišljanja

Kapelice - mjesta osobne molitve i kratkih duhovnih razmišljanja

Ponosno se uzdižu velebne katedrale i crkve po gradovima širom svijeta. Divimo se masivnosti romaničkih crkava, dah zastaje pri pogledu na složenu konstrukciju svodova gotičkih katedrala, a raskošni sakralni interijeri iz razdoblja baroka pravi su muzeji dekorativne umjetnosti. Oduvijek je čovjek želio Božjem hramu dati izuzetnu ljepotu.

Neke sakralne građevine svojom su veličinom i jednostavnošću daleko od tih veličanstvenih, no nisu nevažne svojom svrhom i porukom i posve su dovoljna mjesta za osobne susrete s Bogom.

Nije li nam prijeko potrebno češće zastati pored nekog svetog mjesta, uzdignuti pogled iz zemaljske dubine, odati poštovanje našem Bogu ili Ga zamoliti za pomoć?

Pa bilo to u polju nakon teška seoskog rada, kako u svom romanu Ljudi u bijelom navodi francuski pisac Andre Soubiran, ili u šetnji šumom, na raskrižju putova, uz rubne dijelove sela i gradova. Svejedno je gdje susrećemo Boga kada nam je namjera čista i iskrena.

U vjerom nadahnutoj nakani, naši stari gradili su kapelice i podizali križeve krajputaše.

Kapelice su crkve u malom s nekim istaknutim obilježjem crkvenog graditeljstva – polukružnim lukom iznad ulaznih vrata, apsidom, zabatnim trokutom, rozetom ili malim zvonikom na krovu.  Mnoge su stare stoljećima i predmet su istraživanja povjesničara umjetnosti. Sve su one, pa i one najjednostavnije građe, vrijedan primjer sakralne arhitekture. Otvorena vrata kapelica, našem oku, najčešće otkrivaju kip Isusa, Marije, ili pak sliku sveca zaštitnika toga kraja. Nerijetko je kapelica posvećena, narodu najomiljenijem svecu, sv. Antunu Padovanskom.

Krajputaši su uglavnom jednostavni drveni križevi s raspetim Isusom, postavljeni na kameno ili betonsko postolje, a ponekad ih natkriljuje drveni ili metalni krović.

Graditelji starih kapelica i krajputaša nama su danas anonimni, iako je u njihov trud možda utkan  narodni zavjet Bogu pred navalom teških bolesti, zahvala cijeloga sela za primljenu Božju milost ili jednostavno samo želja da na raskrižjima putova i odmorištima na trenutak potvrde svoju vjeru i poklone se Gospodinu.

Tko bi znao koliko raznolikih predaja kriju ove sakralne ljepotice utonule u mir prirode pa ih zato  nazivaju ladanjske kapelice? Osim što bjelinom i uznositošću krase naše zelene krajolike, one upućuju prolaznika na kratak zaziv Boga i  znamen križa.

Zaista, dragocjen su poklon naših djedova, simbol njihove vjere i želje za Božjom prisutnošću na svakom koraku života. A vrijedan poklon uvijek primamo s veseljem, raduje nas, obogaćuje ali i obvezuje.

Stoga čuvajmo i obnavljajmo krajputaše i kapelice, zastanimo ispred njih sa znakom križa, kitimo ih cvijećem jer oni su naša kršćanska i kulturna baština.

Ne bi li možda bilo lijepo kada bismo, na odmorištima novoizgrađenih autocesta i u parkovima naših betonskih gradova koji sačuvaše tračak zelenila, ugledali neku novu kapelicu ili bijeli kameni krajputaš i tako, kao Kristov narod, nastavili s tom hvale vrijednom praksom?!  

Vojna Krizmanić, prof.
Župni info kutak Sveci i blaženici Crkve u Hrvata
Korisni linkovi