Čitao je avangardnu poeziju, zanosio se Matošem, recitirao njegovu Staru pjesmu i plakao nad stihom iz pjesme Mora:

Moja čaša
Nesreća je puna kao narod moj,...

Boljela ga je hrvatska stvarnost. Naleglo se na jezik hrvatski, zatirala slavna hrvatska povijest i kulturne institucije, zabranjivala vjera, progonila Crkva. Bila je to ponovljena slika ''''obješene Hrvatske'''' iz Matoševe pjesme 1909.
Htio je pomoći svojoj domovini. Želio je da mala Hrvatska bude samostalna i pravedno uređena država. Vjerovao je u ostvarenje boljeg društva, u pobjedu istine, pa je odlučio  podignuti svoj glas protiv nepravde.
Pridružio se studentskim prosvjedima nekoliko godina prije legendarnog pokreta Hrvatsko proljeće. Snage jugoslavenskog komunističkog režima brzo su ugušile studentske nemire, uhitili studente i proglasili ih nacionalistima i neprijateljima države.
Nisu se ustručavali nad studentima upotrijebiti silu.
Povjerio nam se: „ Uhitili su me i zatvorili. Lica u ''''milicijskoj'''' odori bila su smrknuta. Razumio sam da je i to dio njihovog  nečasnog posla. Osjećao sam da neće biti dobro. Udarce su smjenjivali uvredama. Za njih sam bio izdajnik, neprijatelj naroda i domovine, kontrarevolucionar. Ništa nisam mogao niti smio reći,  oni su pitali i odgovarali istovremeno. Tako su izgledala službena ispitivanja o mojoj krivnji. Potrajalo bi, ne znam koliko dugo jer bih izgubio osjećaj za vrijeme, izbezumljen zbog nepravde i nemoći da bilo što učinim, ili rečem. Modri ožiljci na mom tijelu su zacijelili, ali ostadoše ožiljci na duši mračni i nepravedni, koji bole i potiču na pitanja bez odgovora, a to uznemiruje." Nastavio bi iskreno: „ Unatoč svemu, u meni je bilo neke neuništive snage. Sa svakom nepravdom koju su mi nanosili, batinom koju sam nevin dobio, psovkom koju su mi upućivali, bio sam jači i sigurniji da je moj put u borbi za istinu i ljudsko dostojanstvo jedini pravi put. Zatim je uslijedio progon iz sjene. Pratili su svaki moj korak, sve što sam radio i govorio. Ograničili su mi kretanje, zabranili pristup fakultetu. U doba progonstva dan sam ispunjavao pomažući ocu, a u tišini noći čitao, preispitivao savjest i analizirao svoje stavove. Ne nađoh u sebi krivice."
Sva svoja  mladenačka čeznuća pretočio je u san o slobodnoj Hrvatskoj. Budio se i odlazio na počinak uvijek s istim mislima.  Znao je, režimi nisu vječni, promjene su se događale, to su povijesne zakonitosti, ali istovremeno se pribojavao hoće li put do hrvatske slobode biti dug i pretežak?
Hrabro je kidao okove šutnje dojmljivo govoreći o ranama hrvatske povijesti. Tada bismo osjetili kako se bol njegovog  naroda pretočila u njegovu osobnu bol. Ostajali smo bez riječi dok nam je  pričao : „U noćima progonstva prisjećao sam se tragičnih događaja  nad kojima Hrvati  gorko plaču. Jasno bih vidio crnosivu kolonu bleiburških mučenika kako izgubljeni koračaju kroz blato, spotiču se, nemoćno hvataju zadnje iskrice snage na putu smrti. Vapiju, zazivlju:  ''''Marijo pomozi nam.'''' Osjećao bih njihov strah, žeđ i glad, naslućivao njihove zadnje misli upućene majkama, suprugama i djeci. Vapaji ovih patnika desetljećima traže odgovore: ''''Zašto?'''' ''''Čije su ruke krvave?'''' (...)
Puk je godinama spominjao nedužno ubijene Hrvate. Slušao sam priče u ledenim zimskim večerima dok sam bio dijete.  Odrasli su šaputali u strahu. Žene su, učinivši znamen križa, potiho govorile: ''''Bio je kao svetac, Bože oprosti krvnicima.'''' Dugo u noć pričinjalo mi se da čujem glasove ubijenih: ''''Nedužni smo!'''' Ledila mi se krv u žilama više od jezovite priče nego od studene zimske večeri. Priče iz djetinjstva nisam mogao zaboraviti jer u njima zlo nije bilo kažnjeno."

„Moje bi se oči zaustavljale nad jamama i sa strahom gledale u mračnu dubinu. Na dnu ljudske kosti. Vraćao sam ih u život.. Bili su nedužni, dobri, vrijedni Hrvati, naša braća po hrvatskoj krvi i braća u Kristu. Ubili su ih rano u zoru, ili u tami noći, a krvnik je sakrio svoje lice u mraku."  Uzdahnuo bi i sjetno dodao: „Boli me njihova smrt. Znamo imena žrtava, a ne znamo imena krvnika."
„Mali smo narod", znao je reći, „ali mnogi su Hrvati kroz našu povijest stradali krvavo i bolno". Često bi izdvajao blaženog Alojzija Stepinca. Kada je govorio kako je okrutna vlast  mučila ovog krhog i pravednog slugu Božjeg,  iz srca je brzo i glasno ponavljao: „Svetac! Svetac! Stepinac je svetac!"
Tih riječi sjetila sam se desetljeće kasnije kada sam s učenicima riječke Salezijanske gimnazije posjetila Stepinčev rodni Krašić. S najuzvišenijim osjećajima prolazila sam svetim mjestima Stepinčevog zatočeništva pritisnuta teškom rukom režima, ali i spokojna jer sam uvijek vjerovala da je Stepinac svetac, i to sam osjećala duboko u duši.
Jednako brižno govorio je o hrvatskom jeziku. Činio je to s izuzetnim žarom. Svoju neraskidivost s narodom i jezikom izricao bi rečenicom: „Bole me poput živih rana sve kušnje mog naroda i mog jezika!"
Hrabrio nas je za životni poziv pritom ne izostavljajući našu odgovornost: „ Već sutra vaša će sveta dužnost biti poučavati generacije o hrvatskom jeziku. Samo onaj narod koji poznaje, cijeni i voli vlastiti jezik može se oduprijeti onima koji mu jezik hoće zatrti. Zar smijemo zaboraviti Fausta Vrančića, Šibenčanina,  koji nam ostavi u naslijeđe prvi tiskani rječnik davne 1595.,i  Bartola Kašića koji nam podari prvu gramatiku 1604., te našu bogatu srednjovjekovnu književnost koja čuva hrvatski književni jezik od 11. stoljeća, ili hrvatske renesansne književnike koji su u svojim djelima formirali jezik hrvatske knjige u 16. stoljeću?" Nastavljao bi nabrajati poznata imena i djela , a zatim bi odlučno zaključio: „ Hrvatski jezik ima  dugu prošlost i bogatu baštinu, posve je različit od srpskog i ne mogu ga u njemu utopiti!"     
Svaki naš razgovor o jeziku završio bi njegovom ozbiljnom opomenom: „ Ustrajmo u borbi  za svoj jezik i njegove posebnosti jer to je jezik naše domovine Hrvatske  koji moramo ostaviti u nasljeđe svojoj djeci. Bez hrvatskog jezika neće biti Hrvatske ni Hrvata! Svaku riječ materinskog jezika moramo čuvati kao zlato!"
Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika ulijevala nam je novu nadu.  Ali s gušenjem Hrvatskog proljeća i jezik je pretrpio nove udarce. Bolno smo ih proživljavali.
Bio nam je uzor i otvarao nam je nove vidike. Njegove smo riječi upijali i nastojali ih slijediti. Družili smo se s njim u Gradskoj kavani. Bile su to večeri poezije i bola!  
Naš prijatelj imao je  lice dječaka, snagu vođe i govorio je poput najboljeg govornika. Divili smo mu se jer ljudi poput njega bili su potrebni Hrvatskoj. Ponekad smo osjetili grižnju savjesti zbog osobnih slabosti. Iako su ga  progonile sluge opasnog režima nije pokazivao strah. Ipak me je zanimalo gdje je granica njegove hrabrosti pa sam ga jednom upitala: „Bojiš li se za svoj život?" Umjesto izravnog odgovora rekao je mirno: „ Moja majka Boga moli za mene i za moje neprijatelje."
I mi smo se molili...
Jedne večeri nije došao u Gradsku kavanu. To nije bilo uobičajeno, pa nas je obuzeo strah, napetost i iščekivanje. Za nekoliko dana saznali smo da je otišao iz Hrvatske. Na sve smo bili spremni, ali ovo je bilo iznenada. Jednu nam priču nije nikada ispričao, priču o bijegu iz svoje domovine. Tada smo shvatili koliko je bio izmučen. Pitali smo se i pribojavali: „ Je li njegov bijeg iz Hrvatske ujedno i bijeg od života?" „Je li se umoran nemoćno prepustio vjetrovima daljine? „Jesu li ga uspjeli slomiti?"  Voljeli smo ga. Večerima bez njega nešto je nedostajalo. Druženje smo počinjali citirajući Matoša:
Naš stih je život koji dušu dira.
Izostale su pjesničke večeri jer nije bilo mladića hrabrog srca, bolnog životnog iskustva i profinjenih osjećaja. Sljedećeg mjeseca dobili smo razglednicu na kojoj je pisalo:

U tuđem gradu došljak je osupnut blještavilom i usamljenošću.
Poželi da je drukčije i prisjeti se onih koji bi mu to mogli priuštiti...

Te večeri, bezbroj puta pročitali smo tekst razglednice. I mi smo poželjeli da je drukčije. Nakon toga dugo nam se nije javljao.  Zatim pismo, taj put s drugog kontinenta. Htio nam je reći kako dug prema Hrvatskoj nije ispunio i kako tisuće kilometara daleko  čuje zov Hrvatske, ali i tisuće kilometara daleko još uvijek slijede njegov trag. Ne zaboravivši Matoševe stihove na kraju je napisao: 

Samo tebe volim, draga nacijo,
Samo tebi služim, oj Kroacijo,

i umjesto pozdrava dodao: „Odan sam svom narodu i vama dragi prijatelji!"
Mi smo se i dalje okupljali u staroj kavani za istim stolom. Nastavljao se naš studentski put.  Hrvatskom je zavladao neki tajanstveni mir i prisilna šutnja. Bilo je to samo prividno... Buknulo je Hrvatsko proljeće. Opet uhićenja, privođenja, zatvaranja. Hrvatska još nije prošla sve postaje svoga križnog  puta, ali bili smo velik korak naprijed u ostvarenju hrvatskog sna kojeg je sanjao i ovaj mladić hrabrog srca.
Nažalost, tamo negdje, daleko od rodnog mu kraja, njegov život imao je tužan kraj i  dio je njegove osobne povijesti. 
Zbog  neustrašive borbe za najveće ljudske vrijednosti, snažnog  domoljublja kojim nas je čvrsto povezao i sjetnih studentskih večeri poezije, a nadasve  zbog patnje koju su mu nanijeli u najljepšim godinama njegove mladosti odužujem mu se ovom pričom.
Naslov sam dijelom posudila od njemu tako dragog Matoša, kao što je i Matoš zgodno posudio naslov crtici Kip domovine leta 188*.   

Vojna Krizmanić, prof.