Svaki put kad kleknem pred raspetim Isusom i oči mi zastanu na ispaćenom licu i golom klonulom tijelu koje je oštrim čavlima pribijeno na drvo križa, tijelom mi prođe jeza. Taj neizrecivo potresan zadnji trenutak Isusovog života mnogi su kipari i slikari prenosili u svoja umjetnička djela, a uspjeli su u svome naumu onoliko koliko je to umjetnost dopuštala i najboljem majstoru. Ono što je ostalo nedorečeno i što umjetnik ne može izraziti ostalo je kao izazov našim osjećajima. Jer kako prenijeti na sliku ili kip vrisak boli i drhtaj izmučenog tijela, malaksalost koja struji žilama i sve one misli i osjećaje koji su bili pratnja njegovim mukama. Ali fizička bol je nakratko dopustila da usta potiho izreknu posljednje rečenice.

Svjedok ih bilježi sedam. One su iskreni govor duše, jecaj umirućeg čovjeka, ali i glas koji poput jeke odzvanja čovječanstvu. Svih sedam rečenica glasovni su dodatak svakom prikazu Isusa na križu na kojem on nije Bog koji šuti. Posljednje Isusove riječi imaju svoju moć, sadrže poruku i nije im potrebno veliko teološko objašnjenje.

Iako su izrečene u izuzetno dramatičnim okolnostima, a upućene su Ocu na nebu, običnom razbojniku i Majci Mariji, one su izrečene i svakom čovjeku. Svih sedam rečenica važne su za naš život u vjeri.

Prvu: „Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!" možemo nazvati porukom praštanja. Samo oni koji su ispunjeni bezgraničnom ljubavlju mogu oprostiti i najteže naneseno zlo. Isusu i njegovom Ocu to je bilo moguće. Je li i nama?

Druga: koju upućuje razbojniku: „Još danas bit ćeš sa mnom u raju", čvrsto nam svjedoči o životu poslije smrti i iskrenom pokajanju koje i zločincu može otvoriti vrata spasenja.

O trećoj Isusovoj rečenici najviše se razmišlja. „Ženo, evo ti sina!" Simbolika ove izjave vrlo je značajna.

Učenika kojeg je nadasve volio stavlja pod zagovor svoje Majke. Poveznica je jasna - majčinska ljubav je najčistija, najuzvišenija i prekida ju jedino smrt. Takvom ljubavlju Isus nas želi vezati uz Mariju.

Četvrta i peta rečenica: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?" i „Žedan sam", posve su ljudski uzdasi u kojima su bol i samrtnička žeđ na trenutak nadjačali Isusovu izdržljivost.

Dvije izrečene na kraju: „Dovršeno je!" i „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!" izraz su bliskosti i ljubavi koju je Isus osjećao prema Ocu Nebeskom. Njegovu je volju izvršio i odano mu se predaje. Kad bismo i mi, obični smrtnici, imali snage mirno izreći ove riječi na kraju zemaljskog puta, prije posljednjeg izdisaja?

Razmišljanje o Isusovim porukama s križa završit ću stihovima pjesme Silvija Strahimira Kranjčevića Eli! Eli! lama azavtani?!

(…) Na Golgoti je umro i svijet za to znade,

Al od te žrtve davne još ploda ne imade.

A krv je tekla mnoga i srce tu je stalo,

Što nikad nije više onako zakucalo…

Prošetala se povijest u samrtničkoj halji

I što smo nebu bliži, sve od neba smo - dalji!

I gleda gdje su ljudstvu sve gori crni dani,

I plače: Eli! Eli! lama azavtani!

Neka ovi Kranjčevićevi stihovi o trajanju ljudskog zla kroz povijest, unatoč Isusovoj žrtvi, budu poticaj za jedno naše ovogodišnje korizmeno promišljanje…

Vojna Krizmanić